Kako je Camović poručila, uslovi rada u medijima su nikad gori.
“Iako to možda zvuči kao fraza, jer svaki loš period koji nam se dešava je nikad gori i naravno nikad gori od prethodnog, ali za ovu moju tvrdnju postoje i dokazi. Od početka godine u Crnoj Gori si zatvorena četiri medija. U samo jednom od njih, i to u onom najmanjem koji je zapošljavao svega nekoliko ljudi, zaposlenima nisu ostala dugovanja po osnovu zarada. U svakom drugom slučaju radnici su oštećeni. Oko 15 medija ima blokirane račune, prema podacima Centralne banke, nekima od njih računi su blokirani i godinama”, kazala je Camović.
Kako je dodala, dugovanje zarada u pojedinim medijima je praksa, a najnovija pojava je da poslodavci koji duguju plate počinju da glume žrtve i da se čuju glasnije od onih koji za njih rade besplatno.
“Pa su zato primorani da se brane od zlih sindikalaca i pod pritiskom „maltretiranja“ ljudi koji su se drznuli da pitaju za svoje plate, i da ih nazivaju bagrom i ostalim pogrdnim i prostačkim nazivima. Pritisnuti sa raznih strana finansijskim i drugim problemima poslodavci su i dalje jednako bahati prema ljudima koje zapošljavaju. U crnogorskim medijima, kako je pokazalo nedavno istraživanje OEBS imamo novinare koji svakodnevno rade po 12 ili čak 15 sati dnevno. Otkazi koji se dešavaju već godinama su toliko drastični da su oni koji i dalje imaju posao prinuđeni da pokrivaju po više radnih mjesta odjednom i to za manju platu. To naravno utiče na kvalitet posla koji obavljaju, na krajnji proizvod koji se nudi čitaocima i gledaocima ali i na psihu novinara i novinarki”, poručila je Camović.
Kako je dodala, od novinara se očekuje da pišu o kršenju prava zaposlenih u ostalim djelatnostima, i takve priče se objavljuju u medijima.
“U istim medijima u kojima se dešavaju gora kršenja radnih prava od onih o kojima se piše. Koliko je to licemjerno?! Kako se može od čovjeka kojem je zabranjeno da se bori za sebe očekivati da se izbori za nekog drugog, za bolje društvo? To su paradoksalna pravila po kojima su zaposleni u crnogorskim medijima prinuđeni da žive. Otkazi su redovna pojava, kako se biraju ljudi koji će biti otpušteni je takođe sumnjivo, ali uprkos i smanjenju broja zaposlenih, smanjenju njihovih zarada i brojnim drugim rezovima na štetu novinara, stanje u medijima se ne popravlja. Primjera radi, tiraži su nikad manji kao i gledanost ključnih informativnih emisija. To znači da preduzete mjere ne daju željene rezultate. I šta će naši poslodavci da urade povodom toga – nastaviće da daju otkaze i smanjuju plate”, rekla je Camović.
Camović pita kad će na red za otkaze da dođu menadžeri i ljudi koji uređuju novine, jer oni su ti koji su sa 15 ili 20.000 prodatih primjeraka tiraže sveli na 3-4.000 primjeraka.
“Njihove politike su dovele do toga jer novinarima nije dozvoljeno ni da iznose svoja mišljenja, a ne daočekuju da ta mišljenja budu uvažena. Sumnjam da je neko od direktora ili glavnih urednika pomislio da je problem i njima, iako su na tim mjestima po 10 ili više godina. Znajući ih, sumnjam da će se to i desiti jer je mnogo lagodnije lamentirati nad svojom zlom sudbinom nego preuzeti odgovornost. Lakše je pričati o demokratiji nego praktikovati je i ponašati se robovlasnički, a govoriti o slobodi medija. Na koga se odnosi ta sloboda medija, ko tu treba da bude slobodan? To nije toliko apstraktan pojam koliko neki žele da ga predastave jer odgovor je jasan – nema slobode medija dok nisu slobodni oni koji čine medija. I to treba često ponavljati”, zaključila je Camović.
Sigurnost, prava i radna mjesta na prvom mjestu
Sigurnost, prava i radna mjesta bile su i biće tri ključne riječi u EFJ. Solidarnost se takođe uklapa u naše vrijednosti. Što se tiče sigurnosti moramo razmišljati o sigurnom okruženju za novinare i da podstaknemo nadležne organe da se bore protiv nekažljivosti, poručio je predsjednik Evropske federacije novinara Mogens Blicher Bjeregard.
“Do sada nijesmo u Evropi posvećivali puno pažnje sigurnosti. To pitanje moramo postaviti kao jedno od vodećih i u Evropi, jer nam brojke govore da moramo uraditi tako. Od 2006. do 2013. UNESCO je izvijesti da je ubijeno 21 novinar. U posljednjih 18 mjeseci 21 ubijen novinar i medijski radnik u Evropi. Evropski novinari su platili najveću cijenu za novinarske slobode izvještavajući iz kriznih područja”, rekao je on.
Kako je dodao, u ovom dijelu Evrope sloboda medija i bezbjednost su važna pitanja. “Nećemo i ne možemo dozvoliti da nadležni organi zatvaraju naše kolege, prijete im, žele da ih ućutkaju. Prošle sedmice je jedan istraživački novinar pretučen u Hrvatskoj. Novinari ne pristaju da se prijetnjama ućutkivani. Mi smo tu da kažemo naše priče, da osiguramo dalji razvoj demokratije. Podstičemo naše vlade da privedu pravdi sve počinioce, sve međunarodne međuvladine instituciuje su pokušale da se iznađu pravi mehanizmi za borbu protiv nekažnjivosti, uglavnom putem deklaracija, ali nažalost nijesu preduzete konkrtne aktivnosti”, zaključio je Bjeregard.
Jaki i nezavisni mediji neka vrsta arbitra između vlade i građana
Mi u Misiji OEBS čvrsto vjerujemo da samo sa slobodnom i pluralističkom medijskom scenom, u kojoj postoji uspostavljen i prihvaćen odgovarajući balans između zakonodavnog okvoira, profesionalnih principa i dobro koordinisane medijske samoregzlacije, adekvatne medijske slobode i uslovi za dalji razvoj medija mogu biti zagarantovani, poručila je šefica misije OEBS-a u Crnoj Gori Janina Hrebičkova.
“Nema sumnje da se zbog njihovog svojstva da djelotvorno oblikuju javno mnjenje, mediji s pravom smatraju četvrtim stubom demokratije. Da bi se oni u bilo kojoj zemlji razvijali i obavljali svoju dvojaku ulogu – informisali javnost i istovremeno bili kontrolori sprovođenja javnih politika, prateći i preispitujući rad različitih institucija, mediji treba da budu nezavisni i slobodni. Međutim, pitanje je kako novinari mogu biti nezavisni i slobodni ako se njihova radna prava ne poštuju u potpunosti. Kako novinari mogu biti nezavisni i slobodni, a da istovremeno kroz svoj rad i izvještavanje ne osvjetljavaju pitanje poštovanja ljudskih prava svakog pojedinca?”, navela je Hrebičkova.
Kako je dodala, pružajući podršku novinarima da ojačaju svijest o medijskim pravima i slobodama, kao i njihov kapacitet da izvještavaju etično i profesionalno o ljudskim pravima, raste i očekivanje da im se građani više obraćaju sa pitanima od opšteg interesa, i rastu zahtjevi za rezultatima i promjenama.
“Stoga su jaki i nezavisni mediji neka vrsta arbitra između vlade i građana. Kada su ljudska prava zaštićena, vlade su odgovornije, i kvalitet života ljudi postaje bolji. U posljednjoj deceniji ostvareni su važni rezultati u poštovanju medijskih prava i sloboda u zemlji, zahvaljujući mnogim crnogorskim i međunarodnim činiocima. Usvajanje značajnog seta medisjkih zakona, dekriminalizacija klevete, kao i napori usmjereni na rješavanje nerasvijetljenih slučajeva napada na medije neki su od njih. Ipak potrebno je uraditi još dosta toga. Potrebno je uložiti još dosta napora na rasvjetljavaju slučajeva nasilja nad novinarima. Još uvijek dosta toga treba uraditi i po pitanjeu neetičkog i neprofesionalnog iszvještavanja, u kome dolazi do nepoštovanja ljudskih prava različitih pojedinaca i grupa”, smatra Hrebičkova.
Hrebičkova poručuje da je, da bi zaista imali slobodne i nezavisne medije potrebno je bez odlaganja rješavati niz značajnih pitanja.
“Kao prvo-zaštita novinara, njihovih zakonima garantovanih ptrava, obezbjeđivanje preduslova za ispoljavanje medijskih sloboda, unapređenje socijalnog i ekonomskog statusa novinara, jačanje profesionalnih i etičkih standarda.Istovremeno novinari u bilo kojoj zemlji moraju biti svjesni da se sloboda izražavanja ne može ispoljavati nauštrb drugih prava, poput prava na privatnost, pretpostavku nevinosti, i brojna druga prava, i da se u izvještavanju ne mogu olako donositi sudovi bez temeljnog i relevantnog provjeravanja navoda i činjenica”, zaključila je Hrebičkova.
