Prema njenom mišljenju, višegodišnja polarizovanost u medijima iz godine u godinu postaje sve očiglednija i čini se surovija, o čemu govori nepostojanje ujedinjenog tijela koje bi pratilo primjenu i ukazivalo na kršenje Kodeksa novinara, koji je krajem aprila dobio novo ruho.
“I dalje vlasnici i urednici crnogorskih medija odbijaju da se ujedine i da zajedničkim snagama primjenjuju aršine profesije kojoj pripadaju, a po onoj čuvenoj ‘ni po babu ni po stričevima’. I dalje vjeruju da će nezavisna tijela koja su osnovali moći da utiču na profesionalizam novinara i novinarki koji pripadaju njihovim kućama, te da je to isključivo pitanje njihovih zaposlenih, a ne njihove profesije”, navodi Ćetković.
Iako su uglavnom svi mediji, uz budno oko OEBS-a, učestvovali u kreiranju Novog kodeksa novinara i novinarki, izostalo je formiranje tijela koje će biti zaduženo za praćenje i sankcionisanje onih koji se ogluše o njega, podsjećaju iz GA.
“Tako da ‘čuvare demokratije’ nema ko da čuva, odnosno da im skrene pažnju kada preskoče granice slobode za koju bi trebalo da se zalažu. Izostaje i zajedništvo u borbi za prava koja posjeduju, te tako i dalje ne možemo očekivati slobodu od ljudi koji su itekako finansijski zavisni od vlasnika i oglašivača, s obzirom da se prosječna plata novinara i novinarki kreće oko 470 eura, a imajući u vidu da u pojedinim medijima plate kasne i po nekoliko mjeseci. Kako možemo očekivati želju i entuzijazam za borbu za prava drugih od ljudi kojima su prava ugrožena i koji nisu ni glasni a ni ujedinjeni u borbi za poboljšanje svojih prava”, poručuje Ćetković.
“Ukoliko zaista želimo da novinari i mediji budu ključni nosioci u razvoju otvorenog i demokratskog društva, onda ti isti od kojih očekujemo ovu zaista važnu ulogu, treba da budu isključeni iz svih političkih dogovora i sporazuma”, dodaje Ćetković.
Treba obezbijediti sigurnost, ističu iz GA, bez obzira na to ko bi bio predmet njihovog interesovanja.
“Ako u posljednje vrijeme mnogi poslenici javne riječi nastavak karijere vide u odnosima s javnošću, ako na svom radnom mjestu treba da strahuju da li će biti napadnuti a da počinioci nikada neće biti osuđeni, ako se ni u domovima ne mogu osjećati sigurno jer ko zna šta ih i ko ćeka da uništi njihovu imovinu zar 3. maj treba proslavljati”, zaključuje Ćetković.
