Ljetnji mjeseci, nakon dana provedenih u vrtiću i školi, djeci su rezervisani za odmor i rekreaciju. Međutim, nijesu svi roditelji u mogućnosti da ljetovanje provedu sa svojom mališanima, a pitanje je koliko su spremni da ih puste bilo gdje bez njih. Tu se otvara pitanje koliko su djeca samostalna i kako pronaći pravu mjeru između samostalnosti i prevelike zaštićenosti djece.
Poznato je da su naročito majke skeptične po pitanju ranog osamostaljivanja djece. Jedna od njih, Podgoričanka Jelena smatra da djeca prije trećeg razreda osnovne škole ne bi trebalo da se odvajaju od roditelja.
“Smatram da djecu treba od početka osnovne škole navikavati na neku vrstu samostalnosti da se sami spreme za školu, tako će znati gdje stoje njihove stvari, ukoliko je blizu škola da sami idu u školu na taj način će se bolje socijalizovati, tražiti druga/drugaricu za put od kuće do škole. Takođe, treba ih uključiti u neke vannastavne aktivnosti, kako bi imali više obaveza. A što se tiče odvajanja od roditelja do trećeg razreda nijesam za to, smatram da je rano”, kaže ona za Vikend novine.
Važno je iskustvo
S druge strane, Marina Jovanović je mišljenja da djeca treba da odu na ljetovanje, kamp, školu u prirodi bez prisustva roditelja.
“Nedavno je moj sin, desetogodišnjak, išao na košarkaški kamp u trajanju od pet dana. Nije baš sve prošlo kako treba – u smislu njegovog snalaženja, čak nije vratio svu odjeću koju je ponio, ali to je nauk za ubuduće, dakle iskustvo više. Svakako bih prije poslala dijete kad ide manji broj djece, zbog bolje organizacije i sigurnosti”, navodi Jovanović.
Ono što roditelje takođe često dovodi u nedoumicu je i to kada je pravo vrijeme da djecu ostave bez nadzora kod kuće. Psiholog Ispitnog centra Zorica Minić savjetuje roditelje da djecu prije desete godine ne ostavljaju same.
Djeca sa 12 mogu sve
“Djeca predškolskog uzrasta nijesu sposobna da budu sama, odnosno nije sigurno da će biti bezbjedna bez nadzora. Dijete može da ostaje samo oko desete godine, ali tek na nekoliko sati. Smatra se da u ovom uzrastu može da se snađe i pravilno reaguje u hitnim situacijama”, napominje Minić.
Međutim, kaže ona, ukoliko nijeste “pritisnuti” sopstvenim poslovnim obavezama, 12. godina je krajnje vrijeme kada je za dijete važno da počne povremeno da ostaje samo u kući.
“Jer, ukoliko i poslije 12. godine dijete ne iskusi da je za pojedine situacije samo odgovorno, ili se ne osjeća dovoljno samostalno, može odrasti u nesigurnu i zbunjenu osobu, zavisnu od svoje okoline”, upozorava Minić.
Ona tvrdi da generalno odgajamo prezaštićenu djecu i time im otežavamo put ka samostalnosti.
“Svjedoci smo činjenice da je danas porodica manje brojna nego ranije. Porodice sa više djece su rijetkost. Dijete se doživljava kao veličanstvo, skupocjen dar, savršenstvo. Mamin i tatin život mijenja se iz korijena i njeno veličanstvo beba stupa na scenu. Za prezaštićenost su najviše odgovorni roditelji koji tako odgajaju svoju djecu. Pruže im sve bez imalo muke i truda samo da njihovi anđelčići budu sretni i da im slučajno ne padne koja kap znoja s glave” ističe Minić.
Naše društvo počiva na kolektivitetu
S njom se slaže i sociolog Zavoda za socijalnu i dječiju zaštitu Mirjana Popović. Ona kaže da naša djeca nijesu samostalna naročito ako se posmatra odnos sloboda/nezavisnost i odgovornost/ obaveze.
“Naša društveno kulturna matrica je još postavljena na principima kolektiviteta, zajedničke odgovornosti. Veoma je važno od malih nogu djecu učiti samostalnosti, ali u tom procesu naročito treba naglašavati neraskidivu vezu samostalnosti i odgovornosti i spremnosti da se za učinjeno trebamo i suočiti sa posljedicama. Ovaj model ponašanja se najprije uči i razvija u porodici. Najvažniju ulogu u tom procesu imaju roditelji koji svojoj djeci treba primjerom, a ne deklarativno da pokažu šta je to samostalnost i odgovornost”, predočila je Popović.
Kasnije, tvrdi ona, kroz poruke koje dobijaju i uče u okviru obrazovnog sistema i putem medija djeca sa osamostaljuju.
Mihailović: Roditelje ne treba osuđivati
Izvršna direktorica Udruženja Roditelji Kristina Mihailović kaže da se dio roditelja plaši da osamostali svoju djecu, ali da je to danas opravdano. Ona takođe kaže da država podstiče osamostaljivanje djece i to vrlo rano.
“Naime, djeca tj. dio njih se mora prilagoditi na samostalan boravak kod kuće, sa početkom škole, zato jer veliki broj škola nema produžene boravke u kojima bi šestogodišnjaci, sedmogodišnjaci mogli da provedu vrijeme kada završe sa časovima. Nemaju svi roditelji mogućnost da plaćaju privatne boravke, osobe za čuvanje djece, a sve je manje porodica kojima ni pomoć baka i djedova nije na raspolaganju, u tom dijelu jer osim što nijesu u istom gradu, rade mnogo duže nego sto je to ranije bio slučaj”, upozorava Mihailović.
Činjenica je, dodaje, i da se dio roditelja plaši da djecu osamostali i pomogne im u tome, ali im u tome treba pomoći, a ne osuđivati ih jer se puno stvari oko nas dešava što uliva strah od nekih nemilih događaja i situacija.
Porodica ima važnu ulogu
Popović kaže da se roditelji uglavnom prema djeci ponašaju zaštitnički, pokušavajući da ih zaštite od različitih izazova koje život nosi.
“Dobro je da porodica funkcioniše kao sigurno mjesto, prostor u okviru kojeg djeca dobijaju ljubav i zaštitu. S druge strane, roditelji ne bi trebalo da u svim životnim situacijama idu ispred svoje djece, da im otvaraju puteve i otklanjaju prepreke. Previše ih štiteći roditelji rizikuju da njihova djeca izrastu u pojedince potpuno nespremne da donose sve važne odluke koje se tiču njihovog daljeg životnog puta”, zaključila je Popović.
Medvjeđa usluga
Minić objašnjava da dijete ima potrebu da je stalno u centru pažnje, a često nestrpljivo i nervozno, nepoštuje tuđu privatnost i odustaje od aktivnosti u kojima nije dominantno. Tako roditelji postepeno gube moć samo zato što su imali “najbolje namjere” i što su mu sve odobravali želeći da ga zaštite.
“Ne razmišljaju o posljedicama i tako se polako ali sigurno upada u začarani krug. Roditelji treba da budu svjesni da neće moći uvijek biti uz svoju djecu i da će ih kad-tad morati napustiti i prepustiti ih lošim stranama života. Kako će se onda snaći? Nije naučilo da vodi računa o potrebama okoline odnosno porodica mu nije dozvolila da odraste. U našim porodicama često može da se čuje “mama će”, “tata će”, ili “nemoj ti da se mučiš”. Na neki način, mi djecu vaspitavamo tako da budu nesposobna. Tako dolazimo do ključne posljedice produženog djetinjstva nesposobnosti za samostalan život i hvatanje u koštac sa svim onim što život nosi”, zaključuje Minić.
