Nakon studija modelarstva i dizajna cipela u prestižnoj školi “Polimoda” u Firenci, stažiranja u Bolonji, Tamara, majka dvoje djece, sada stvara u svom ateljeu u Podgorici. Njenu žensku obuću i torbe sa potpisom “Tamara Luma” možete kupiti u Podgorici, ali i u kotorskom Starom gradu.
“Kontaktirali su me iz Vogue, vidjeli su šta radim, njima se to svidjelo. Predložili su tu stranicu, soul propos, gdje oni promovišu neafirmisane dizajnere koji postoje, koji lijepo rade, ali svijet za njih ne zna jer nijesu ta velika imena i izabrali su jedne od mojih sandala. Te sandale oni preporučuju za ovu sezonu, na toj stranici su uz nekih četiri-pet rečenica teksta. Zbog toga sam veoma zadovoljna jer to afirmacija i satisfakcija za moj rad”, priča Tamara za RSE.
Ako ste se nekada zapitali koliko sati rada i santimetra kože je potrebno za izradu jednog para cipela i kako to malo remek-dijelo urade ruke jedne dame, a kupuju bogate Njujorčanke ili Engleskinje, Tamara će sa žarom pričati o onome što je naučila u Italiji, gdje je kod najboljih majstora “ispekla zanat”. Kožu za svoju obuću Tamara i dalje nabavlja kod najboljih kožara u Toskani.
“Proces je dug i komplikovan, a počinje od pravljenja modela. Onda se radi model u kartonu, jer sam i modelar po profesiji pošto sam studirala dizajn i modelarstvo, što je bitno za izradu obuće da bi ona bila dobro tehnički izvedena. Potom se taj model prenosi na kožu. Na osnovu njega se kida koža i tanji po ivicama da bi se mogla prošiti. Sama šijem kožno lice koje se montira na kalup – ručno. Što bi obućari, kod nas, rekli ‘cvika se’. Dakle, zateže se pomoću ekserčića na taj kalup i tako ostaje neko vrijeme da se oblikuje. Poslije se lijepi kožni đon, koji se posebno obrađuje, poslije gumena potpetica. Proces je jako dug i traje desetak dana po sedam osam sati rada”, pojašnjava ona.
Tamarine mušterije su strankinje koje posjete butik u Podgorici ili kotorskom Starom gradu, ali i žene iz Crne Gore koje su otkrile kvalitet njene ručno rađene kožne obuće.
Cipele “Tamara Luma” se prodaju od 150 do 250 eura, a sanadale od 50 do 75 eura. Međutim, Tamara smatra da se u Crnoj Gori, za razliku od inostranstva, i dalje malo cijeni kvalitetan ručni rad. Žene u Podgorici i Crnoj Gori prije će kupiti obuću sa potpisom svjetskih kreatora, makar znale da je to kopija, nego kvalitetnu robu.
“I da se Ana Vintour, glavna urednica američkog Vogue, pojavi u mojoj radnji i kaže: “Vidite žene kako je ovo lijepo”, mislim da to ne bi pomoglo da se prevaziđe kod nas ta barijera. To nedovoljno poštovanje prema ručnom radu i prema tom kvalitetu. Ja čak u mojoj radnji imam izložene i uzorke kože i materijale od kojih radim i pokušavam da objasnim ženama koliko je za njihova stopala važan, pored kože, i materijal koji danas ne stavljaju ni kreatori koji cipele prodaju 500 eura”, priča Tamara.
Iz gradića Kortoni u Toskani, gdje je Tamara još 2007. godine imala svoj atelje, razrađen posao i sigurnu platu od 3.000 eura vratila se u Crnu Goru kada je postala majka. Htjela je da joj djeca rastu u domovini, ali je naišla na brojne prepreke u radu.
“Biti žena preduzetnica u Crnoj Gori je izrazito težak i mukotrpan posao. Pojasniću to na primjeru predstojeće posjete sajmu u Njemačkoj gdje sam pozvana da sa prijateljicom Jelenom Đukanović predstavim svoj rad. Podršku i pomoć sam dobila samo od Ministarstva kulture”, kaže Tamara.
Navodi da druge podrške od državnih institucija apsolutno nema.
“U Podgorici plaćam prostor za radionicu u Zagoriču, plaćam lokal u centru u Njegoševoj ulici, dok 100 ili 200 opštinskih prostora u gradu prazni stoje, a ja izdržavam da plaćam tri kirije mjesečno jer plaćam i stan. To je jedna od barijera. Ali se trudim i neću odustati od ovog biznisa koliko god da mi je teško jer to volim”, kazala je Pelević, objašnjavajući sa kojim se biznis barijerama suočavaju žene u biznisu u Crnoj Gori.
Tamara nije zažalila što se iz Italije vratilia u Podgoricu jer vjeruje u uspjeh svog biznisa, a iz iskustva u radu i života u Italiji ima mnoštvo lijepih uspomena i dogodovština, ali jedan susret posebno pamti.
“Bilo je raznih susreta ali je, možda, najljepši bio sa francuskom glumicom Džulijet Binoš koja je zbog filma, koji se na italijanskom zove “Copie conforme”, odnosno “Ovjerena kopija” bila u Kortoni gdje sam imala atelje i gdje smo se srele. Njoj su trebale crvene cipele za jednu scenu tog filma i ja sam joj dala jedan par mojih crvenih sandala koje su joj poslužile. Ona je poslije za taj film dobila Oskara. Naravno, moje cipele su samo jedna sekvenca kratka. Ja kažem moj trenutak slave, jer se u jednom trenutku na filmu vide te moje sandale. Ali, žao mi je što sve to nijesam dokumentovala sa njom, nijesam iskoristila kao što bi drugi to uradili u marketinške svrhe. Nemam nijednu fotografiju sa njom, ostalo je sve na mojoj priči ali sve je to bilo jedno lijepo iskustvo”, kaže Tamara.
