Čikaški aerodrom O’Hare se, bar u vrijeme dolaska aviona, sa evropskih adresa smatra mjestom apsolutne gužve koja baš i ne ostavlja prostora za naročite susrete.
Uz par uobičajenih pitanja „đe si, kako si” i „kako si putovao”, slijedi ono elementarno uputstvo „kola su mi na ovu stranu” i priča može da počne.
Sa pogledom kroz prozor automobila svog domaćina Ruždije Bajramovića na kolone vozila koja se uključuju na autoput što odvodi sa aerodroma, raspravljamo ponajprije o imenu bratstva Mrkojevića. Jer, kroz istoriju, a i u svakodnevnom govoru, prepoznati su i kao Mrkovići.
Zato, dogovaramo se brzo oko toga, može i ovako, može i onako. Jedno je sigurno, nećemo pogriješiti kako god izgovarali. Tako to stoji u starim zapisima, a tako se i kaže u svim sadašnjim pričama.
Ipak, sa porijeklom Mrkojevića je sasvim drugačija stvar. Oko toga i istoričari imaju nedoumica. Najbliže je ono da su Mrkojevići pleme sa istoka, a zbog prvobitne pravoslavne vjeroispovijesti vjerovatno i jedno od slovenskih plemena, te da su kao takvi bili prvi koji su došli do obala mora. Uostalom, to sa obalama je kroz istoriju karakteristično za Mrkojeviće.
Prema istorijskim podacima, prvi mrkojevićki iseljenici iz Crne Gore, a datiraju još iz 1611. godine, uputili su se ka sjeveru Jadranskog mora, na obale Istre i grada
Poreča. I još tada, među njima je bila i jedna porodica islamske vjeroispovijesti. Tek, od obala Jadranskog mora do obala jezera Mičigen proteklo je nekih 350 godina.
Prvi mrkojevićki iseljenici na sjevernoamerički kontinent pristigli su početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Pravac, Čikago. Zapravo, prvi koji je ovdje došao, i to 1962. godine, a onda i pomagao drugima da dođu ili započnu život u Čikagu, bio je Emro Peković ( 1930-2014) kojem mnogi Mrkojevići duguju zahvalnost na pažnji i pomoći koju im je upućivao.
Ruždija je u Čikago došao kao dječak, sa ocem Hasanom i majkom Đulijom, prešavši uobičajeni put za tadašnje iseljenike koji je vodio preko Austrije i Beča.
„U Čikago smo došli 9. januara 1970. godine. I prva adresa nam je bila u sjevernom dijelu grada, koji se zove Clifton. Od tada, promijenili smo šest adresa u Čikagu“, priča on.
Rudi, kako je već Ruždiju skraćeno i skroz američki nazvala prva čikaška učiteljica, završio je Univerisity Illinois of Chicago, smjer računovodstvo i finansije. Tada, zaposlio se u Bell Federal Bank (sadašnja Bank of America) i pet godina radio u unutrašnjoj kontroli banke. O tom periodu svog života danas sve stane u samo par rečenica.
„Nije to bilo za mene. Samo sjediš u zgradi, sa papirima“, iskren je Ruždija.
Ono što je mnogo interesantnije je stvaranje sopstvene porodice. Svoju suprugu Saniju je upoznao za vrijeme jednog od ljetnjih dolazaka u Crnu Goru, na plaži Veliki pijesak.
„Za dugo vremena sam mislio da je to bilo slučajno. Ali, tek kasnije sam otkrio da tu nije bilo nikakve slučajnosti. Naši rođaci su i te kako to dobro smislili i valjda bili uvjereni da uopšte ne bi bilo loše da se nas dvoje upoznamo. Pamtim je da je stalno nešto čitala. Poslije je tvrdila da me primijetila, ali ja baš nijesam bio siguran. Ipak, izašli smo zajedno, uspostavili i zadržali kontakt“, kazao je on.
Sanija je ostala još neko vrijeme u tadašnjoj Jugoslaviji i završila Medicinski fakultet u Zagrebu. Vjenčali su se 1988. godine. Ona danas radi kao ljekar, endokrinolog, u jednoj od uglednijih čikaških bolnica Northwestern Memorial Hospital.
„Kako je tada bilo lako dobiti papire. Kao američki državljanin samo sam pokazao vjenčani list i u Ambasadi u Zagrebu je sve bilo gotovo za 10 dana“, podsjetio se on.
Imaju dvije kćerke, Hanu i Alisu.
Ruždi sa porodicom danas živi u sjevernom dijelu Čikaga, u gradiću Vilmet, koji se nalazi na obali jezera Mičigen.
I još nešto, u prilog tvrdnji da kod Mrkojevića nema slučajnosti.
Hasan, Ruždov otac, u ovdašnjoj zajednici je bio prepoznat kao čovjek koji je često govorio sunarodnicima da je važno da se ženska djeca školuju, jer muškarac može lakše da se snađe. Tek, njegova unuka Hana je prva djevojka crnogorskog porijekla koja je završila Harvard, englesku književnost, a uz to zavrijedila i „latin honors”, akademsku diplomu stečenu sa svim najvišim ocjenama koja se na Harvardu zove „summa cum lande”. A to, priznaćete, zaista nema nikakve veze sa bilo kakvom slučajnosti.
Ruždovi roditelji, Hasan i Đulija, na put za Ameriku i Čikago odlučili su se u jesen 1969. godine. Prva inostrana adresa im je bila Goldschlagstrasse, 15 bicir, Beč. Glavni grad Austrije je, uostalom, mnogim iseljenicima iz Mrkojevića bio tek prva stanica na putu. Za porodicu Bajramović, taj period je potrajao tri mjeseca.
Po konačnom dolasku u Čikago Hasan je radio razne poslove, ali je kao i svi njegovi sunarodnici preuzeo poslove održavanja zgrada.
„Interesantno je da smo kod Amerikanaca brzo stekli povjerenje i da su za te poslove održavanja uvijek tražili nas. Uvijek smo raspolagali ključevima njihovih apartmana i nikad nije bilo nikakvih problema sa ukazanim povjerenjem”, priča.
Uz ovo, zanimljiva je i činjenica da je u to vrijeme većina vlasnika zgrada bila jevrejskog porijekla, ali i da su redovno davali poslove Muslimanima.
Ipak, kao najinteresantnija, iz perioda privikavanja na američki način života, ostala je za prepričavanje priča o tome kako je Hasan polagao vozački ispit. Tada, za vrijeme Hasanovog ispita, u kolima se uz instruktora našla i njegova supruga Đulija. I, naravno, nije baš mogla bez nekoliko prigovora. U svakom slučaju, Hasanu je to dosadilo i odgovorio joj je: „Pa, ajde, kad ti sve znaš, sjedi ti pa vozi.”
I Đulija je sjela za volan.
Odvozila je sve po pravilima i bez ijedne greške, a instruktoru je ostalo samo da ispiše potvrdu o Đulijinom uredno položenom vozačkom ispitu.
Zapravo, tako je Hasanova Đulija postala prva žena kod Mrkojevića koja je imala položen vozački ispit u Americi.
