Društvo

FOTO: Umjesto auta dobio konja i ljubav traje od tada

Ljubav prema konjima kod Saše je, kako kaže, nekako uvijek postojala, ali jedan slučajan odlazak kod druga na selo koji ima konje, bukvalno ga je opredijelio za ovaj, nimalo lak sport.

“Kod druga sam prvi put uzjahao konja i to mi se svidjelo, kasnije kad su me tata i majka pitali da mi kupe automobil, ja sam rekao da neću auto, već da mi umjesto njega kupe konja, pa je tako i bilo. To je ujedno bio i moj prvi konj”, kaže za Vikend novine uvijek nasmijani Saša.

Za samo dvije godine od kupovine prvog konja, Saša je dosta toga naučio o ovim plemenitim životinjama. Sada ima četri konja, od kojih je jedan za trke a ostala tri, kako on kaže, prosto za uživanje, obilazak, planina i učenje drugih da jašu.

“Arap “Gazal” mi je glavni za trke. Treba dosta vremena da se provede sa konjima kako bi, prije svega, naučio kako se ponašaju, njihovu narav i šta im se sviđa a šta ne. Nije konj samo životinja koju treba upregnuti ili jahati. On nije kao ostale životinje, bukvalno osjeća sve a najviše ljubav. Između mene i “Gazala” upravo je to. Kako mi je on glavni za trke, skoro svaki dan a posebno pred trke izjašem ujutru prema planinama, a kad se vratimo u večernjim satima ga “lonžiram” odnosno trči u krug”, objašnjava najmlađi junak trke sa Njegovođe.

Pripreme za trke u Bosni

On razmišlja da kupi još jednog konja za trku, jer smatra da će mu to dobro doći u izboru, a i kao dobar početak za ono za šta se priprema, za profesionalno bavljenje ovim sportom.

“Prošle godine takmičio sam se prvi put na Njegovođi i bio sam četvrti sa Gazalom. Sa njim sam i ove godine osvojio četvrto mjesto, jer je on još mlad konj. Na tim trkama konji se takmiče u tri ranga, “brdski” najsporiji ali odlični konji i kao što kaže i njihov naziv za planinske predjele, zatim “Arapi” i “Englezi” koji su najbrži. Prvo mjesto sam osvojio u kategoriji brdskih sa konj em iz ergele SKK “Vihor” sa Žabljaka, i treće mjesto u grupi trke “Engleza” isto sa njihovim konjem”, objasnio je Saša.

On se već posljednjeg dana ovog mjeseca sprema za odlazak na trke u Bosnu koje su, kako nam je objasnio, mnogo bolje organizovane od ovih na Žabljaku. Na tim trkama imaju startne mašine i trka je kružna, a ne pravolinijska kako je bio slučaj sa prethodnom.

“Dužina staze na Njegovođi je bila jedan i po kilometar a u Bosni će biti 1.200 metara za Arape, 1.100 metara za “brdske” konje i 1.400 metara za “Engleze”. Takmičiće se devet takmičara u svakoj grupi. Šestog avgusta je jedno drugačije takmičenje, odnosno trka koja se održava na Trsi, gdje je staza dugačka 40 km. Jahaću konja iz ergele SKK Budućnost iz Podgorice čiji je vlasnik Zlatko Maliković. Takođe ću jahati “Arapa”, i pomalo imam već tremu”, objasnio je Saša.

Konja Gazal sve razumije

On kaže da ta trema ima i pozitivni uticaj jer na Trsi nije galopska trka već “endoran” gdje konji trče 40 km i ne smiju da im pređu određenu granicu. Tako jahač mora biti maksimalno skoncentrisan, inače ako se taj puls pređe konj bi bio diskvalifikovan.

“Poslije svake trke smršam po jedan kilogram, pa sam tako nakon završenih trka na Žabljaku izgubio cijelih tri. To je upravo ta napetost dok se jaše i razmišlja, jer o konjima se u tim trkama mora voditi dobro računa, nije samo natjerati ga da prvi prođe kroz cilj, jer će taj konj poslužiti i za mnoge druge trke, pa se moraju izbjeći sve potencijalne povrede, jer je na Njegovođi i teren nezgodan. Nije ravan i konj se lako može povrijediti. U toku trke ne smijem ga pustiti da trči svom snagom, već ga držati sa pola te snage, a onda ga na 400 metara pred ciljem pustiti da poleti”, objasnio je mladi džokej.

Trke su za njega nešto posebno i za svaku podjednako živi. “Gazala”, kako kaže neizmjerno voli kao i on njega, jer je kako tvrdi nevjerovatno pametan i sve razumije, a mi smo se na licu mjesta i uvjerili. Dok smo ga mazili, otvorio je sam svoj boks i redom otvarao boksove ostalih konja. Ako mu se ne poklanja dovoljno pažnje, zna malo i da vas gurne glavom jer želi da je u centru zbivanja jer ga je Saša tako naučio.

“Svi konji su mirni, i moje sestre uče da jašu. Jelena je već dobar učenik, dok mlađa trenutno izbjegava taj doživljaj dok je ne natjeram. Ovaj šareni konj koji se zove “Šarac” ujeo je za vrat, što nikad nije uradio, pa se sad plaši i drugih konja, no proći će je to. Ko zna šta je ona njemu uradila”, uz smijeh kaže Saša ne dajući za pravo da je to konj tek tako uradio već da je krivac, ipak, njegova sestra.

Potrebno mnogo truda da se konj “umiri” i jaše

Iako Saša tvrdi da je “Šarac” miran, kad ga je kupio nije baš bilo tako. On je pastuv i trebalo je mnogo truda i rada samo da se osedla pa tek da se jaše, iako nije uvijek raspoložen za tu avanturu.

“Kada smo ga kupili prvo se moj brat zaletio da ga pojaše. Istog trena ga je zbacio sa sebe i brat je tom prilikom slomio prst. Bacao je i mene nekoliko puta, ali to je normalno za jahače pa se prvo treba naučiti spretnosti i padovima. Evo se vidi na slici kada me “Šarac” nimalo bezazleno baca sa sebe, no ja se kao mačka dočekam na noge i sve ispočetka. Mislim da je “Šarcu” dosadila moja upornost pa je, ipak, on bio taj koji je popustio”, kaže kroz smijeh Saša.

Saša ima punu podršku roditelja

Saša nema nimalo straha od tih ni malo bezazlenih padova, napornog rada i svakodnevnog vježbanja sa konjima. On tvrdi da ima vremena i za društvo, izlaske u grad, ali se stiče utisak da je Saši zapravo zadatak da nagovori društvo da i oni nauče jahanje i zavole ove pametne i plemenite životinje.

“Punu podršku u ovome što radim imam od roditelja. Ne zapostavljam školu, pa tako roditeljima bar na taj način uzvratim. Prije nekoliko dana predao sam i dokumenta za policijsku akademiju u Danilovgradu”, kazao je ponosno naš džokej koji nas poziva da budemo njegovi navijači i gosti na trci koja slijedi 6. avgusta na Trsi.

Send this to a friend