Poziv je stajao otvoren sve do decembra prošle godine kada je Lazar Kuč iz Podgorice krenuo ka Kolašinu. Sačekalo ga je interesovanje građana koji su, eto, dočekali da u svom gradu mogu popraviti obuću. Ali nije i poslovni prostor, „Komunalno” je dobilo novo poslovodstvo, trebalo je podsjetiti, obnoviti kontakte…
“Zakupio sam poslovni prostor, imao kontakte sa rukovodstvom opštine, obećano mi je da će rješavati problem poslovnog prostora. Sada me samo sačeka odgovor ‘javićemo ti’, a evo sam skoro deset mjeseci u Kolašinu”, kaže Kuč.
On sad plaća dvije kirije.
Stambenu jer je porodicu preselio u Kolašin pošto su mu putovanja „uzimala“ dosta para, ali i vremena. I poslovnu za zakup lokala u Ulici Boška Rašovića. Kaže da su troškovi veliki i da sve to ne može pokriti.
“Ne treba za obućarsku radnju veliki prostor. Tražio sam i lokaciju na kojoj bih mogao postaviti trafiku, ali još nema odgovora. Ako se to ne riješi, možda se i vratim za Podgoricu”, priča on.
Zapis o konačno dočekanom obućaru u Kolašinu su predložili novinari. Da ne bude da je Lazar Kuč htio da preko medija saopštava svoj problem i vrši pritisak. Uostalom, preko novina su i pozvani obućari da dođu u Kolašin, piše Pobjeda.
“Ima posla, Kolašinci su me dobro prihvatili. Pričaju mi da su išli u Podgoricu, Bijelo Polje, vozom do Bara nosili obuću na popravku. Socijalni momenat je takav da ima posla za obućare. Svi hoće da poprave staru obuću, a i nova koja se kupi je slabašna”, objašnjava Kuč.
On kaže da ispuni sve dogovorene rokove sa mušterijama. Ponekad bude problem kada se popravlja ribolovna i planinarska obuća za koju trebaju specifični materijali koje uvijek nema u radnji. Kolašincima koji su četiri godine čekali svoga obućara najmanje uzme jedan euro, a najviše 10 eura za obuću koja se skoro „raspala“.
