On je kazao da se Prijedlogom zakona predviđa promjena strukture školskih, odnosno upravnih odbora vaspitno-obrazovnih ustanova, ali i način izbora direktora škola, a sve kako bi se eliminisao štetan uticaj na obrazovni sistem.
“Sada i dalje funkcioniše oprobana praksa politički podobnih, pa za direktora mogu ”proći” samo kandidati po volji vladajućih koalicija. Poslednja dešavanja oko izbora direktora u obrazovnim ustanovama pokazuju svu besmislenost školskih odbora koji raspisuju konkurs, a bez prava odlučivanja. Školski odbori su marginalizovani u procesu odlučivanja, i kontrolisani od centara moći. Tako na izbor prvog čovjeka obrazovnih ustanova kolektivi nemaju nikakvog uticaja”, istakao je Lakušić.
To u praksi znači, navodi on, da su direktori samo izvršioci moći i naloga Ministarstva prosvjete i nauke, što je suprotno rješavanjima iz reforme obrazovnog sistema.
“Zato na djelu imamo verziju rigidne centralizacije. Zbog ovakvih anomalija sadašnje rješenje izbora direktora je čak gore nego što je bilo u prethodnom zakonu”, rekao je Lakušić.
Iako decentralizacija i demokratizacija predstavljaju temeljna načela reforme obrazovanja trenutno se, napominje Lakušić, suočavamo s obrnutim procesom. U sadašnjem zakonu je, kaže on, dominantno prisustvo predstavnika Ministarstva u školskim odborima, a potpuno su isključeni predstavnici lokalne zajednice.
“Zato se postavlja logično pitanje: kakva je uloga ovakvih školskih odbora, i imaju li oni svoju svrsishodnost. Svojim djelovanjem pokazali su se samo kao instrument moći Ministarstva.
A za posljedicu imamo masovnu pojavu ćutanja u kolektivima, i apatiju u školskim zbornicama. Strah za ionako ugroženu egzistenciju često pobjeđuje sve, pa su ucjene i pritisci realnost i u crnogorskom školstvu”, naglasio je Lakušić.
Prema njegovim riječima, nizak nivo povjerenja prosvjetnih radnika u rad ŠO je dovoljan pokazatelj da se u tom pravcu mora efikasno djelovati. Očigledna je, ističe, protivrječnost koja vlada između školskih odbora i školskih kolektiva.
Lakušić navodi da je stanje u obrazovanju dodatno pogoršano nedostatkom inicijative i odgovornosti zainteresovanih strana, posebno nastavnika, ali i roditelja i učenika.
“Nastavnici i sindikati na sva ova dešavanja nemaju sistemski i adekvatan odgovor. Iako je svaka škola u obavezi da ustanovi Savjet roditelja, veoma je mali doprinos tih tijela u radnim ustanovama. Isto se može reći i za funkcionisanje Savjeta učenika”, rekao je on.
Da bi se izbjegla “povampirena politizacija” obrazovnog sistema u Crnoj Gori, potrebno je, smatra Lakušić, da poslanici u Skupštini Crne Gore podrže prijedlog da u školskim, odnosno upravnim odborima, bude više predstavnika zaposlenih i lokalne samouprave u odnosu na aktuelno rješenje.
“I da pritom direktore škola ne bira i ne razrješava ministar prosvjete, već školski, odnosno upravni odbori, uz njihovu saglasnost, shodno postojećoj praksi u regionu. Da bi se to postiglo, potrebna je građanska hrabrost jer se i dalje jednostrano i pojednostavljeno doživljava proces evropskih integracija, koje mogu dovesti do promjene i prevazilaženja prisutne diskriminacije, partijske i ideološke indoktrinacije u obrazovnim institucijama”, zaključio je Lakušić.
