Zapravo, nema u Čikagu tog Mrkojevića koji ne zna ili bar nije čuo za Zeka. A to, sa Zekovim čuvenjem, nije mnogo drugačije ni sa pripadnicima drugih zajednica sa područja bivše Jugoslavije. U svakom slučaju, uz njegovo ime se veže epitet “legende”. I to ne samo zato što se družio sa mnogim estradnim zvijezdama ili pravio aranžmane za pečenje rakije na sjevernoameričkom tlu, a ni zbog duhovitosti i raspoloženja za druženje, već zato što važi za filantropa i čovjeka na čiju pomoć u Čikagu možete da računate.
Na tlo Amerike stupio je uoči Nove 1972. godine.
„Na putu ka Americi, prvo sam morao do Beča. Sve me strah bilo da se ne izgubim. A pomišljao sam i da se vratim u svoje selo, samo kad bi bilo da mi niko ne zna. Čak, u Beču sam živio u jednoj sobi punoj buva, pa sam govorio sebi, …bem ti Austriju, ja sam u svoje selo ljepše živio”, priča on.
Ipak, kako je brzo počeo da radi, dokazao se i kao majstor, zarađivao je sedam tadašnjih plata jednog lučkog radnika u Baru.
„Sjećam se, odmah sam kupio odijelo i udesio se…ma, Tito nije bolje izgledao”, prisjeća se Zeko.
A kaže i da se dobro sjeća da, kada je saopštio svom austrijskom gazdi da ide za Ameriku, ovaj se naljutio i “svašta” mu je rekao.
„Nudio mi je i pare i bolji posao, ali ja nisam htio da čujem. Rekao sam mu da mu ništa ne vrijedi jer sam ja odlučio da idem u Čikago. Onda se on naljutio, ispsovao me, svašta mi je rekao. Ali meni je bio mali posa’ za to. Već sam bio riješio što ću i kako ću”, kaže on.
Danas o prvim danima provedenim u Americi kaže da mnogo duguje Emru Pekoviću i njegovoj ženi Đuliji koji su mu pomogli.
„Počeo sam da radim na građevini. Nijesam birao posao, niti sam se plašio posla. Uostalom, ne možeš na ulicu da ostaneš, moraš da radiš”, nastavlja priču Zeko.
Učio je i zanat, a i štedio. Nakon dvije i po godine je odlučio da se po prvi put vrati u Jugoslaviju i svoj rodni kraj.
„Tada sam i shvatio da me Amerika osvojila. U Americi sam stekao povjerenje, formirao jedan drugačiji život koji mi je odgovarao i tada mi je bilo jasno da u stvari nema više povratka. Nastavio sam ja da odlazim svake godine, ali je Amerika ostala moj izbor”, dodaje on.
Zeko je poznat po mnogobrojnim dobrotvornim prilozima i učešćima u akcijama za pomoć svom kraju.
“Jednom sam se sa Čedom Ratkovićem, tadašnjim barskim predsjednikom opštine, dogovorio da ako sakupim određenu sumu novca, opština doda ostatak i da se napravi jedan dio puta od Brinja, nekih 14 kilometara. Tako je bilo. Ja sam tada sakupio 12 hiljada dolara, a on obezbijedio ostatak. I tih 14 kilometara puta ni dan danas ‘nije mrdnulo’”, kaže Zeko.
Slično je bilo i za obnovu crkve Svetog Ilije, u Veljem selu.
“Dogovor je bio, vi nabavite zvono, ja ću pare. A Čedo mi veli, znaš li ti koliko košta zvono. Ja njemu, ne sjekiraj se ti, sve ću da sakupim. Meni ni crkva bez zvona ni džamija bez minareta ne vrijede. A zvono sa te crkve je ukrala austrougarska vojska za vrijeme Prvog svjetskog rata. Tada sam mogao da sakupim i 50 hiljada. Ali sam htio da samo Muslimani iz našeg kraja sakupe za to zvono. I sakupljeno je para za dva zvona. Tada je bio pop Femić iz Srbije i poslao mi je pismo i izrazio zahvalnost za to što smo učinjeli. Poslije su mi i pjesmu spjevali. Išla je “Zeko Dapčević ispod cera, malo mu je jedna vjera, neće žice telefona, oće crkvu sa dva zvona'”, zaključio je on.
Zeko danas ima svoju ekipu od desetak radnika sa kojima radi na održavanju zgrada. Neće još u penziju. Ili “neće još za malo”.
Sa povratkom u mislima
Klub iseljenika „Rumija” poodavno se smatra kao mjesto okupljanja ne samo Mrkojevića, već i mnogih drugih pripadnika svih zajednica sa prostora bivše Jugoslavije. Ukratko, svrate ljudi na tu stranu. Jedan od dobrih razloga za to je i ovdašnja kuhinja.
A tu se već pita .
Svoj iseljenički staž Meho je otpočeo ’90 tih godina i spada u jednog od onih iseljenika koji vazda imaju spreman prtljag da se vrate u Crnu Goru. Jer, iako se poslovno može smatrati realizovanim, on kaže da mu baš i ne ide ova Amerika. Zapravo, misli i planovi su mu okrenuti ka Crnoj Gori, ne ustručava se ni da pokaže slike kuće koju gradi u Sutomoru, kao ni da kaže kako jedva čeka da se vrati.
Ipak, dok se to ne ostvari, zna da spremanjem dobrog jela razveseli naše ljude u Čikagu, da ta riba bude spremljena po domaći, pa bile to girice ili lososi, da bifteci budu pečeni po želji, da prilozi jelu budu aranžirani, da se ništa ne prepusti slučaju, da od hrane na tanjiru gosti ništa ne ostave. U tom poslu ima i veliku podršku ćerke Slađane i supruge Salije.
A Sutomore će još samo malo da pričeka. Ili, bar što se Meha tiče, brzo će proći i ovi američki dani.
Zajo nije imao šanse
Za bračni par Zaima i Zijadu Čomor važi uputstvo da je to dvoje ljudi moralo da se sretne. I to, ne samo zato što su se upoznali na jednom vjenčanju, pa opet sreli na drugom, već i zato što su im se putevi preplitali godinama. Ukratko, bilo im je suđeno. Pravo do sopstvenog vjenčanja. A i Zaimu danas prijatelji znaju da kažu „nisi imao šanse protiv nje”.
Smatraju se predstavnicima mlađe generacije koja je uspjela na tlu Amerike stvoriti bračnu zajednicu, ostvariti se i profesionalno, ali i zadržati mnogo toga iz života u bivšoj Jugoslaviji. Osim veza i prijateljstava, a bar što se Zaima tiče, tu je i stara, veoma respektabilna gomila ploča prikupljanih godinama sa mnogih putovanja koje je ostvario kao pomorac, baš kao i stari gramofon koji se redovno održava i „radi kao sat”.
Zijada, iako je porijeklom iz Crne Gore, u Čikago je došla iz Sarajeva, kada je rat prekinuo njene studije. Ona je u Čikagu završila farmaceutski fakultet, dok Zaim radi kao nadzornik i održava jednu stambenu zgradu, ali radi i kao predavač tehničkih predmeta u stručnoj školi. Imaju dvoje djece, Hanu i Emila.
Od Baton Ruža do 350 zastava
, rođen 1966. godine, bio je zasigurno najmlađi pomorac Prekookeanske plovidbe koji se ikada našao na spisku angažovanih radnika u toj firmi. Sa svega 13 godina i osam mjeseci počeo je da plovi. I sljedećih šest godina obilazio je luke širom svijeta. Sve dok nije stigao u američku luku Baton Ruž, Lujzijana. I dogovorio se sa svojim drugovima Batom Milanovićem i Nikom Lekićem da se iskrcaju i krenu put Čikaga. Tada, tih bezbrižnih ’80-tih godina, ideja o tome da prema najvećem gradu države Ilinoj krenu autostopom, činila se lako ostvarljivom. Ipak, prizemljenje je bilo nemilosrdno, a jedini koji su bili raspoloženi da prihvate stopere bili su “neki crnci koji su kamionetom prevozili sijeno”. U svakom slučaju, ova jugoslovenska trojka je brzo odustala od daljeg sticanja autostoperskog iskustva.
Po dolasku u Čikagu, Fado je prihvatao razne poslove. Radio je i kao čistač i kao građevinski radnik, išao u večernju školu, bavio se sportom. Radio je i u noćnim klubovima, sticao poznanstva. Jedno od američkih poznanstava bilo je i ono sa Samirom, djevojkom crnogorskog porijekla, rođenom u Americi. U braku sa njom dobio je troje djece Lejlu, Selmu i Dinu.
U Čikagu je osnovao prvu firmu za čišćenje nakon poplava i havarija, ponajprije iz razloga što je Čikago poznat po poplavama koje su česte u razdoblju od maja do septembra. Nedugo nakon toga preuzima i poslove sa nekretninama, a time se i danas bavi. Tvrdi da je jedan od rijetkih Mrkojevića bez kreditnog zaduženja, poštujući staro pravilo pomoraca “što je moje, moje je”
Učestvovao je u organizaciji prvih Crnogorskih susreta u Čikagu, 1996. godine, uz princa Nikolu, Slavka Perovića, Rajka Cerovića, Marka Špadijera, Šerba Rastodera, Sretena Đuretića, Blaža Sredanovića, Iva Đukanovića, Voja Rašovića, Ilije Pavićevića, Ahmeta Spahije i Refka Radončića. A učestvovao je i u organizaciji proslave onog Dana nezavisnosti 2013. godine koji će ostati upamćen po tome što se tada u gradu na obali jezera Mičigen zavijorilo 350 crnogorskih zastava.
