Prvi talas dogodio se krajem ’60-ih i početkom ’70 ih godina, dok je drugi nastupio početkom ’90-ih godina prošlog vijeka Iso Perazić, rođen 1971. godine, u Čikago je došao na poziv starijeg brata Naza.
„Za razliku od mog brata koji je oduvijek bio veliki boem i koji je kao takav ostao do dana današnjeg, njegova supruga Gertruda, koj a je Njemica, ličnost je kojoj puno toga dugujem. Upravo zahvaljujući njoj uspio sam da prevaziđem prve probleme sa kojima se jedan iseljenik suočava i da se održim ovdje. Ponajprije zbog njene pažnje i posvećenosti da što prije naučim engleski jezik”, priča Iso Perazić.
Osim stručne škole, Iso je prije dolaska u Ameriku imao i onu životnu, stečenu u selu Gornja Poda.
„Ništa mi nije bilo teško da radim. Uostalom, mnogo toga sam naučio radeći na selu. Tako i ovdje, u Čikagu, brzo sam počeo da radim za naše ljude koji su imali građevinske firme, sa Asanom Nikezićem i Zekom Dapčevićem. Radio sam kao vodoinstalater, iako sam po zanimanju metalostrugar, ali sam znao neke osnove. Nakon posla išao sam u školu sve dok nijesam naučio do najvišeg stupnja engleski jezik. To je bio i glavni uslov za bilo što u ovoj zemlji”, kazao je Iso.
Po dobijanju stalnog posla, postaje pravi pripadnik „blue force”, zapravo, radničke klase.
„Tada sam mogao da plaćam svoj stan, da vozim kola…jednostavno, da živim kao bilo koji radnik u Americi. I tako je bilo za punih šest godina, sve dok nisam otvorio svoju firmu za manje građevinske poslove. U početku sam radio sam, a onda i zaposlio tri, četiri radnika”, dodaje on.
U to vrijeme, odlučuje i da zasnuje porodicu, pa odlazi u Crnu Goru, a o svojoj supruzi Azemini kaže kratko:
„Trebalo mi je četiri dana da je nađem i dvije godine da je dovedem u Ameriku.”
U braku sa Azeminom dobio je dva sina, Adnana i Aldina.
Danas, poslije više od dvije decenije iseljeničkog staža, smatra da je stekao pravo da govori o ovdašnjem načinu života.
„O iseljenicima je stvoren nekakav imidž da su samo parama nošeni. Ukratko, to nije tačno. Svi se staramo za svoju egzistenciju, tamo ili ovamo. Mi smo samo izmjestili svoje živote u Čikago i Ameriku i stvorili zajednicu koja je neopterećena raznim glupostima i frustracijama i koja živi ovdje”, iskren je Iso.
Učestvovao je u formiranju iseljeničkog kluba „Rumija”.
„Klub datira od 1996. godine. Inicijativa o nastanku kluba pripada našim starijim članovima zajednice. Prvo je osnovan odbor, a onda i organizovana kupovina kuće. Mnogo brojnij e zajednice od naše to nemaju. A sve je to nastalo od dobrovoljnih priloga. To je naša orijentacija. Od ulaganja u našu kulturu i održavanja običaja do humanitarnih akcija. Kao što smo sakupljali za naše škole i puteve u Mrkojevićima, tako smo sakupljali i za individualne slučajeve, kad je neko bio bolestan ili u nevolji. Uostalom, kada su se dogodile poplave u Bosni i Srbiji, sakupili smo po pet hiljada dolara i za jedne i za druge. Nego, da ne pravimo od toga veliku priču”, dodao je on.
Iso je, uz Zaja Mačkića i Rama Perazića, učestvovao i u formiranju ovdašnje dječje škole fudbala, a u kojoj je trener Marko Stevanović i koja radi pod imenom Soccer klub Montenegro.
Puno pozdrava
Bećir Kalamperović je, sa svojom suprugom Edinom, izabrao Čikago kao grad u kojem bi željeli da žive. Tako su se dogovorili i krenuli na put. Ponajprije iz razloga što upravo ovo mjesto smatra gradom mogućnosti.
Bećo u braku sa Edinom ima kćerku Lanu i sina Zlatana. A imaju i porodičnu kuću u Dobrim vodama u koju odlaze bar jednom godišnje.
Živi u centru Čikaga, radi kao agent za nekretnine. Dva puta nedjeljno, a to mora obavezno, igra fudbal za klub Montenegro sastavljen od iseljenika iz barske opštine. Smatra da je mlađim iseljenicima danas lakše da opstanu u Americi nego što je to bilo nekada.
„Stariji su dolazili iz muke, nemaštine. Opstajali su uz mnogo odricanja. Mlađi danas ovdje žive bolje. Prvo zbog škole, a i prevaziđene su jezičke barijere koje su bile karakteristične za starije generacije. Doduše, mladima je lakše i zbog pomoći starijih”, priča Bećo.
Ističe da mu odgovaraju ovdašnje različitosti i odbacivanje predrasuda. I da sadašnju adresu još dugo neće mijenjati.
Come stai, Adži
Amerika osim svoje Istočne i Zapadne obale, raspolaže i svojom Zlatnom obalom, koja se zapravo može smatrati i najvažnijom, jer predstavlja adresu onih prvih američkih bogataša koji su obalu jezera Mičigen izabrali za svoje boravište. Tako su nastale i građevine u čijim su apartmanima živjeli ugledni i bogati građani Čikaga, a ta stvar sa njihovim izborom mjesta za život se nije promjenila ni do dana današnjeg.
Danas, u najstarijoj od tih zgrada, sagrađenoj 1908. godine, koja je preživjela sve požare i poplave i koja se nalazi na adresi 1200 North Lake Shore Drive, kao glavni nadzornik već više od tri decenije radi jedan Mrkojević. Ovdašnji bogati starosjedioci neće da ga mijenjaju.
Njegovo ime je Adžija Metanović, rođen je 1952. godine, a u Ameriku je došao 1972. Zapravo, Adži je u ovom kraju Čikaga jedan od poznatijih ljudi u šta se lako možete uvjeriti kao posmatrač za vrijeme njegove jutarnje šetnje od zgrade u kojoj radi do Starbucks kafea, nekoliko ulica niže, ka centru grada. Na svako malo pređenog puta, skoro kao da je u Baru, Adži se pozdravlja sa nekim. Malo na engleskom, malo na italijanskom. A malo progovori i naški, kada sretne svoje komšije sa porijeklom iz neke od zemalja bivše Jugoslavije.
Adži je svoj iseljenički put započeo još 1970. godine, odlaskom u Italiju. Mada, Amerika mu se I tamo nametnula kao sudbina. Zapravo, više od godinu dana je radio kod tadašnjeg američkog konzula u Italiji.
On mu je i prvi ponudio da ide za Ameriku, da radi u Njujorku. Ipak, taj dio priče je malo odložen povratkom u Mrkojeviće i ženidbom. A onda, po konačnom dolasku u Ameriku, opet nije mogao bez Italij e jer je upravo prvi posao dobio u Italian Village. I danas mu stariji prijatelji znaju reći „tebe je ovdje spasilo to što si znao talijanski”. U svakom slučaju, ni sada mu ne prođe niti ijedan dan da mu neko u prolazu ne dobaci „come stai, Adži”.
Sa svojom suprugom Avom, sa kojom je u braku više od 40 godina, ima troje djece, ćerke Edinu, Sofiju i Alisu.
