Situacija u kojoj djeca posežu za hladnim oružjem i zarivaju sječivo u leđa starca, kao u nedavnom slučaju u Tuzima koji je zapanjio javnost, samo je ekstreman primjer koji pokazuje da stvari lako izmaknu kontroli.
Sve, međutim, počinje mnogo ranije, upozorava pravni stručnjak za prava djece Duška Šljivančanin.
“Ukoliko zanemarimo prve znake koji ukazuju na promjenu u ponašanju djeteta problem se samo usložnjava, a promjena u ponašanju prelazi u nasilničko ponašanje, a zatim (veoma brzo) u preddelinkventno ili delinkventno stanje. Dijete koje u ranom periodu izvrši prekršaj ili krivično djelo (u bilo kojoj fazi svog odrastanja) predstavlja opomenu za društvo i za sistem, koji je očigledno zakazao. Počevši od porodice, preko obrazovnih ustanova, zdravstvenih ustanova i socijalnih službi postoji obaveza prepoznavanja i reagovanja na promjene u ponašanju djeteta i to u ranom periodu”, ističe sagovornica.
Ona smatra da je velika odgovornost na roditeljima/staraocima i porodici uopšte.
“Ne smije se, međutim, gubiti iz vida da ne postoji kvalifikacija za roditelja i zato je veoma važno da profesionalci koji su u direktnom kontaktu sa djetetom (pedagog, učitelj, pedijatar) primijete promjenu i pravovremeno reaguju. Rana intervencija, kada su u pitanju poremećaji u ponašanju kod djeteta je najveći i najplodonosniji preventivni mehanizam. Rano reagovanje na prve znake neprihvatljivog ponašanja spriječiće da dijete iz nestašnog ponašanja pređe u fazu preddelinkventnog i delinkventnog ophođenja. Osim toga, veoma je važno da roditelj/staratelj/porodica u situaciji kada prepozna neprihvatljivo ponašanje kod djeteta ima kome da se obrati za pomoć, što sada nije sasvim slučaj”, smatra Šljivančanin za Pobjedu.
Ona ocjenjuje da ne postoje adekvatni servisi podrške djetetu i porodici u okviru socijalnog, obrazovnog ili zdravstvenog sistema ili su nedovoljni za trajno rješavanje problema. Prema njenim riječima, obrazovne ustanove i ustanove socijalne zaštite, po pravilu, reaguju tek kada problem nastane i pokušavaju da liječe posljedicu, nakon što dijete učini nešto drastično i društveno neprihvatljivo.
“Ne postoje (ili se ne koriste) metodi rane intervencije u vidu pedagoško/psiholoških tretmana u okviru obrazovnih ustanova, usmjeravanje djeteta u određene vanškolske aktivnosti u cilju promjene sredine i širenja interesovanja, rad sa porodicom, kontinuirano praćenje djeteta i porodice i slično. Škola kao obrazovna ustanova ima veliku ulogu u odrastanju djeteta i profilisanju njegovog karaktera. Dijete u školi provodi veći dio svog djetinjstva te su prosvjetni radnici, pored roditelja, prvi koji bimogli da prepoznaju problemi reaguju pravovremeno i ade kvatno. Uloga psihološko-pedagoških službi u okviru obrazovnih ustanovaje neprocjenjiva,međutim, svjedoci smo da u mnogim školama u Crnoj Gori imamo ili nedostatak profilisanih stručnjaka ili nesistematizovana radna mjesta ovih profila”, smatra sagovornica.
Maltretiranje je početak
Prema riječima psihološkinje Adriane Pejaković, kada govorimo o vršnjačkom nasilju, važno je da definišemo što ono predstavlja – a to su svi oni oblici maltretiranja drugih koji uključuju: fizičko, verbalno, psihičko i sada, najnovije „online nasilje“ – nasilje preko društvenih mreža.
“Zlonamjerno zadirkivanje, konstantno omalovažavanje druge djece, naglašavanje tuđih mana ili nedostataka su pokazatelji da se radi o nasiljukoje neka djeca sprovode nad drugom. Zašto do toga dolazi? Uzroci su brojni. Loša socioekonomska situacija dovodi to toga da se roditelji bore za egzistenciju, a djeca su prepuštena sama sebi i medijskim sadržajima punim nasilja. Dakle, često zanemarivana djeca koja nijesu u dovoljnoj mjeri socijalizovana i koja nijesu navikla da svoju agresivnost kanališu na pravi način, maltretiraju vršnjake”, kaže Pejaković.
U tome im, kako dodaje, svakako pomažu krajnje neadekvatni medijski uzori, poput raznih loših momaka, snagatora, starleta, tajkuna koje imaju priliku da vide i, nažalost, dožive kao uspješne i zadovoljne.
“Agresivni i neadekvatni modeli ponašanja se uče i oponašaju kako putem medija tako i u svojoj primarnoj porodici, što svakako oblikuje ponašanje mladih. Pored toga, čest problem je pojava razmažene djece koja nijesu navikla na granice, zabrane i ne uvažavaju potrebe drugih, pa se prema vršnjacima bahato i osiono ponašaju”, primjećuje Pejaković.
Porast kriminala
Advokat Nikola Ivanović kazao je Pobjedi da podaci kojima raspolaže ukazuju na porast maloljetničkog kriminaliteta iz svih oblasti.
“U najvećoj mjeri se radi o imovinskim deliktima (krađe, teške krađe itd). Tačnije podatke ipak posjeduju i jedino mogu dati sud i Centar za socijalnirad. Sa druge strane, neophodno je ukazati da postoji osjećaj za problem i izuzetnu saradnju i efikasnost svih organa– policije, tužilaštva i suda. U njima su formirana posebna odeljenja (policajac za maloljetnike, tužilac za maloljetnike, sudija za maloljetnike) koji posebno vode računa da sve preduzete radnje u postupku ne bi štetno uticale na razvoj maloljetnika”, kazao je Ivanović.
Komentarišući nedavni događaj koji se zbio u Tuzima, gdje su dječaci od 8 i 10 godina nožem nanijeli teške povrede starcu, Ivanović ocjenjuje da to mora biti alarm za društvo.
“Koncentrišući se na pitanja političkog, ekonomskog i socijalnog karaktera, društvo dolazi u situaciju da “zaboravi“ na one kojima su pažnja i pomoć najviše potrebni, a to su djeca”, navodi Ivanović, koji je, inače, prošao specijalističku obuku za postupanje prema maloljetnicima.
Prema njegovim riječima, u konkretnom slučaju, s obzirom na starosnu dob izvršioci ovog djela ne mogu biti krivično gonjeni, niti se nad njima može primijeniti sankcija niti bilo koja druga mjera.
“Postoji mogućnost shodno Zakonu o socijalnoj i dječijoj zaštiti učešća organa starateljstva kroz adekvatne državne ustanove koje pružaju savjetodavno-terapijsku i socijalnoedukativnu uslugu”, kaže Ivanović.
Zaštita u postupku
On napominje da ne treba izgubiti iz vida da je konvencijama o pravima djeteta propisano da potpisnice moraju obezbijediti poštovanje privatnosti djeteta u svim fazama postupka, dok je Zakonom o postupanju prema maloljetnicima sud dužan da tokom suđenja isključi javnost.
“Pravo je javnosti da zna, ali u konkretnom slučaju smatram da je potpuno opravdano sačuvati identitet počionioca kao i porodice od viktimizacije i osude sredine, jer ovako postupanje može imati trajne posljedice na malodobnog, a znamo da je primaran cilj njegove zaštite, rehabilitacija i socijalna reintegracija”, zaključuje Ivanović.
