Društvo

Otac donirao bubreg sinu, a sestra bratu

Božidar Janjušević je imao svega 25 godina kada mu je otkrivena bolest bubrega. Nije se osjećao dobro, imao je stalno povišen pritisak i nakon detaljnih analiza potvrđena je bolest, pišu Vikend novine.

“Majka je trebalo da mu donira bubreg, ali nakon njene operacije štitne žlijezde nalazi su se pogoršali i transplantacija nije mogla da se uradi. Od 2010. pa sve do juna 2013. on je bio na dijalizi”, priča Vera.

Činjenica da majka ne može da pomogne sinu i da je dijaliza neminovna Janjuševiće je u potpunosti porazila. Vera kaže da je to bio jedan od najtežih perioda njenog života.

“Dijalize je teško podnosio. Bilo je dana da ne može da ustane. Više nijesam mogla da ga gledam takvog. Otišla sam u bolnicu bez ičijeg znanja i uradila nalaze. Sreći nije bilo kraja kada sam shvatila da sam ista krvna grupa kao i brat. Tada sam odlučila da mu dam bubreg”, priča Vera.

Kada je bratu saopštila odluku, bio je iznenađen i nije htio da prihvati.

“Jedva sam ga ubijedila da ja to zaista želim, da me nije strah, da to mogu da podnesem samo da on bude dobro”, sa suzama priča Vera.

Nakon pripreme za operaciju, uzimanja brojnih nalaza, ispunjavanja papirologije, krenulo se u proces transplantacije.

Zahvat je rađen u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici sa timom stručnjaka iz Zagreba. Vera je bila najmlađi donator organa u Crnoj Gori.

“Nikakav strah nijesam imala, čak ni tremu. Važno mi j e samo bilo da bratu bude dobro. Nakon operacije osjećala sam se zaista loše. Proces oporavka je bio bolan, ali sve je to brzo prošlo. Najvažnije je bilo da je bubreg odgovarao, da je odmah počeo da funkcioniše u Božovom organizmu. To je bila sreća koju ne umijem da opišem”, ispričala je Vera.

O procesu transplantacije i o svemu što se desilo Vera ne voli mnogo da priča i, kako kaže, to je dio života koji želi da zaboravi.

“Nije mi lako da pričam o tome, a i nema se šta puno pričati. Šta je bilo bilo je. Idemo dalje. Ja sam dobro, Božo je dobro, radi, pije redovno terapiju i sve je kako treba”, C kaže Vera, što potvrđuje i njen osmijeh.

Mir i bezbrižnost u kući Januševića nažalost nijesu dugo trajali. Nakon nepune dvije godine Verinom drugom bratu i to blizancu Vladanu nakon bezazlene prehlade i pogrešnog liječenja od upale pluća doktori otkrivaju bolest bubrega.

Hitni nalazi pokazali su visok nivo kreatina i ponovo nastaje drama. Otac Mirko kaže da je to bio grom iz vedra neba.

“Bili smo šokirani. Kako opet da se ponovi ista stvar kod drugog sina. Bili smo van sebe. Ponovo dijalize, ponovo neizvjesnost, stres, briga”, sjeća se Mirko.

Od oktobra do kraja marta prošle godine Vladan je išao na dijalize koje je teško podnosio. U svoj nesreći Janjuševićima se opet nasmiješila sreća. Ovoga puta red je bio na oca da spasi sinu život.

“Nalazi su bili dobri, poklopilo se sve jedan kroz jedan. Odrađene su sve neophodne pretrage i procedure i transplantacija je urađena u martu ove godine. Na sreću, sve je prošlo kako treba”, ponosno kaže Mirko. 

Vladanov proces oporavka bio je mnogo lakši od Božovog.

“Znao sam da će se naći rješenje i da moji najmiliji neće dozvoliti da se mučim na dijalizama. Operacija je prošla dobro. Ja sam se odmah osjećao bolje. Oporavak je kratko trajao. Sve je prošlo kako treba. Sada se osjećam dobro. Pijem redovnu terapiju i živim kao i svi drugi ljudi”, kaže Vladan.

Oporavak nakon transplantacije za oca Mirka bio je teži. Godine su morale učiniti svoje.

“Ja imam 66 godina i u tim godinama nije lako oporaviti se od takvog zahvata. Ali nijesam ni pomišljao na sebe. Kada sam oči otvorio, prvo što sam pitao bilo je kako mi je sin i da li je njegov organizam prihvatio bubreg. Drugo mi ništa nije bilo važno. Kada sam čuo da je sve u redu, onda sam mogao da odahnem iako sam imao jake bolove. Imao sam osjećaj kao da je neko odnio pola mene. Vremenom je i taj osjećaj prošao i sada se osjećam dosta dobro”, zaključuje razgovor šezdesetšestogodišnji Mirko.

Iako su izašli kao pobjednici iz najtežih životnih borbi, Janjuševići sada sa više strepnje misle na budućnost. Verina, Božova i Vladanova majka sada živi u nadi da će neko od predstavnika nadležnih državnih institucija znati da prepozna sve ono kroz šta su prošli i da će imati saosjećajnosti pa da pomognu njenoj djeci da se zaposle, te da uz malo podrške države osiguraju mirniju budućnost.

Janjuševići vjeruju i da će sve što im se desilo biti poruka svima da samo porodica kada je složna i požrtvovana može da uspije i pobijedi sve životne nedaće.

Send this to a friend