U potrazi za hranom vukovi sve češće svoj krvavi pir završavaju baš u torovima stočara, pored stoke napadaju i odvlače čak i pse sa lanca, no kad su u čoporu, ne prezaju ni od napada na čovjeka, kao što je to bio slučaj davne 1954. godine.
Kako tvrde iskusni lovci, zbog nedostatka hrane vukovi će prići i urbanim naseljima, pa i samim gradovima u zimskim mjesecima, kada im je smanjena mogućnost pronalaženja hrane.
Lovačko društvo “Rovca” svake godine organizuje “hajku na vuka”, a to je, prema riječima predsjednika lovačkog društva Milička Bulatovića, prilika da se lovci sretnu i dogovore kako da Rovca ne ostanu samo vučja naseobina, pošto je iz godine u godinu broj “dimova” u Rovcima sve manji.
“Smatram da se vuk u Crnoj Gori mora sačuvati, jer je on i te kako ugrožena vrsta, posebno u Evropi. Međutim, njihov broj mora se držati pod kontrolom kako ne bi pravili štetu na divljači i napadali domaću stoku. U divljini se ponekad može sresti vuk samac, ali se normalan socijalni život vukova odvija u čoporu. Što se tiče Rovaca, najviše štete vukovi su napravili 2013. godine, kada su poklali više od 40 ovaca i koza, a u tom periodu su napravili veliku štetu nad smeđom divljači”, kazao je Bulatović.
On je objasnio da su posljednje dvije godine vukovi u Rovcima pravili manju štetu, a lovci farmerima daju savjete kako da zaštite stada.
“Farmeri moraju na organizovan način da čuvaju svoja stada, jer je i broj medvjeda u našem lovištu znatan, pa su oni u toku prošle godine stočarima pričinjavali štetu nad stočnim fondom. Što se tiče ponašanja vuka i približavanja naseljenim mjestima, to je normalno ponašanje koje proističe prvenstveno iz brojnog stanja, zatim zbog nedostatka hrane u prirodi, a ponekad i stari vukovi, koji su odbačeni iz čopora, prilaze urbanim sredinama u potrazi za otpacima hrane, eventualno da bi ulovili nekog psa lutalicu i slično”, kazao je Bulatović.
Stočari iz obližnje Šljivovice, koja je samo dva kilometra udaljena od grada, tvrde da im vukovi predstavljaju veliki problem te da dolaze čak i do prvih kontejnera u potrazi za hranom.
“Šljivovica je poznata po velikom broju vukova, bez obzira što je na pragu grada. Vukovi često naprave štetu, što nam otežava brigu o stoci. Pokušavamo sa psima da se odbranimo, no često i njih vukovi odnesu, a sad smo se dosjetili pa ih plašimo petardama. Velike probleme prave vukovi na ovom području. Viđeni su bili kad ogladne i pored kontejnera, skoro su komšijama i meni po dvije ovce odnijeli”, kazao je stočar iz Šljivovice Radenko Vuković.
Iskusni lovac iz Lipova Goran Rakočević tvrdi da kad su snjegovi veliki, vuk hoće da uđe i u uži dio grada. On ističe da je vuk veoma inteligentna životinja, koja je spremna kao vojnik, te da je on imao i bliske susrete sa njim.
“U jednom dijelu Lipova, pokraj šume, vukovi su mi uhvatili psa i ja sam ih posmatrao kako ga ubijaju. Imao sam priliku da gledam kako se izvlače kao vojnici sa tog mjesta, jer to još rade samo vojnici”, objašnjava Rakočević.
Prema njegovim riječima, lovci postavljaju razne zamke kako bi doskočili vukovima, a najčešće su to “kljuse”. One se moraju postavljati vrlo oprezno jer ih vuk i te kako osjeti. Kako on tvrdi, vuka je vrlo teško prevariti i nimalo nije naivan, pa se cijeli plan lova i postavljanje zamki mora isplanirati do detalja, jer vuk ima nevjerovatno razvijen njuh.
Kolašinski lovci pričaju da poslije rata noću niko nije smio da ode do grada ili komšije.
“Kad se ipak negdje išlo, to su bile grupe ljudi, niko nije išao sam, a veoma često pratnje su im bili lovci sa oružjem. Vuk je u to vrijeme praktično bio prisutan kao domaća životinja. Često se moglo u selima na samo 150 metara od kuća čuti zavijanje vukova, svake zime pričinjavali su ogromnu štetu domaćinima, a lovačke pse gotovo da su skidali sa lanca i odnosili. Čak su klali rasne ovčarske pse šarplanince. Seljani su na planinama u toku ljetnjeg perioda, da bi zaštitili stoku, uveče u prvi sumrak masovno galamili kako se u narodu kaže ‘ajkali’, kako bi uplašili vukove i otjerali ih što dalje od katuna, ali ni to nije mnogo pomagalo”, kazao je Rakočević.
Prije pola vijeka vukovi rastrgli desetak učenika
Sedamdeset četvorogodišnji Kolašinac Zoran Rakočević ispričao je da su davne 1954. godine grupu od deset učenika na Čakoru rastrgli vukovi.
“To se desilo za vrijeme školskog raspusta. Jedan broj učenika iz Berana, Andrijevice i tog okruženja, koji su učili u Peći, a zbog velikog snijega, odlučio^ je da na skijama pređe planinu Čakor i tako stigne do svojih domova za vrijeme raspusta. Tada je štampa objavila reportažu na nekoliko strana o tom događaju, gdje je njih 10-15 krenulo preko Čakora. Na toj planini presreo ih je čopor vukova, a oni su bili nemoćni da se brane. Kako se nijesu javljali, niti dolazili kućama, roditelji su se organizovali i krenuli u potragu za njima i na tom dijelu su našli skije, štapove i cipele učenika. To je bila velika tragedija i prva ovakve vrste u Crnoj Gori”, ispričao je Rakočević.
Prema njegovim riječima, među stočarima je vladao veliki strah od vukova, pogotovo u poslijeratnom periodu, kad su se namnožili, pa su sve češće ulazili u sela, a tragovi su im se vidjeli oko kuća, zatim u blizini samih gradova oko privrednih zgrada.
Bilo je tragova i oko privrednih zgrada koje nijesu skroz bile dovršene, u koje su pokušavali da uđu.
