Esma Seferović je rođena u Baru, 1966. godine. Kada se sa roditeljima doselila u Čikago, oni su već bili stariji. Prema Esminim riječima, najveću zahvalnost za dolazak u Ameriku duguju polusestri Ajriji, zapravo kćerki njene majke iz prvog braka koja im je uputila poziv, bila garant i pomogla u prvim iseljeničkim danima. Živjeli su na North Sideu, a Esma je osnovno obrazovanje stekla u poznatoj katoličkoj školi „Sacred Heart”.
„Po danu Amerikanka, uveče Crnogorka. Bilo je to vrlo teško za mene, to naše konzervativno poimanje, znaš…da se pokaže kako je djevojka dobra, da ne
priča mnogo. Ali sam našla način da to miksujem. Prvo, shvatiš odakle si, ulogu porodice, požrtvovanje, brigu, koliko je vrijedno to odakle potičeš i samo prilagodiš američkom načinu života, koji zapravo i nema izražen koncept porodice”, priča ona.
Zasnivanje sopstvene porodice nastalo je još u vrijeme njenog odrastanja, zapravo nakon jednog susreta na raskrsnici, jednog bezazlenog pitanja i, konačno, očiglednog zaljubljivanja.
“Svog budućeg supruga Omera srela sam na putu za njegovo selo, Grdoviće, između Pečurica i Veljeg sela. Imala sam 14 godina, a on tada 16. I vozio je neki traktor, pa zastao da se pita sa mojom majkom i sestrom, jer su one znale njegove. I imao je jedan lančić, na njemu je pisalo “I Love You”. I ja ga pitala, ko ti je poklonio taj lančić. A on mi odgovorio, nije niko, kupio sam ga na pijaci u Baru. I to ti je bilo to poznanstvo. Poslije je bilo jasno da sam se zagledala u njega”, nastavlja priču Esma.
Vjenčali su se u julu 1983. godine, u selu Pečurice. Ipak, svadba, ona prava mrkojevićka, napravljena je u Čikagu 1984. godine.
“Bile su tri harmonike, od kojih je jednu svirao, bar za one koji vole narodnu muziku, čuveni Milan Mitrović. I na svadbi su se okupili svi naši iz Jugoslavije, iz svih krajeva, svi su bili pozvani. Bilo je 350 zvanica”, dodala je ona.
Danas, Esma je “property menager”, zapravo, obezbjeđuje održavanje zgrada za stanovanje, poslovnih zgrada i hotela, a prema obimu posla i ostvarivanju prihoda može se smatrati veoma uspješnom. Samo što ne zaboravlja da ozbiljnost sadašnjeg života i rada umnogome duguje i ozbiljnosti sredine i događaja u vrijeme odrastanja.
“Mladi ljudi su ovdje rano sazrijevali. Jedan primjer je karakterističan. Mnogi stariji koji su došli ovamo nijesu znali engleski, pa smo mi djeca, od deset, jedanaest godina, išli da im prevodimo. Bila je to veoma ozbiljna stvar, ne samo za starije ljude kojima smo tada popunjavali razna dokumenta i bili nekakvi mali advokati, već i za nas da shvatimo važnost tih događaja”, kazala je Esma.
Završila je Loyola University Chicago. I brzo shvatila da “papir ne pravi papire”.
“Napisala sam preko 200 rezimea prije nego sam dobila posao kao prodavač kopir mašina. Imala sam nula klijentele, morala sam sve sama da ih stvaram. Taj posao sam radila pet godina, iako je bilo dovoljno samo mjesec dana da budeš bez prodaje pa da izgubiš posao”, navela je Esma.
Nakon toga preuzela je posao nadzornika održavanja zgrada, sve dok joj jednog dana i sam gazda tih zgrada nije rekao “Esma, ti bi ovo trebala da radiš za sebe”.
Tako je i bilo. Tek, na kraju, biće da se Omeru onaj lančić na kojem je pisalo “I Love You” i koji je kupio na pijaci u Baru sasvim dobro isplatio.
Svadbarski pjevač sa ponosom
Sabrija Vulić je iseljenik kojeg apsolutno cijela čikaška emigracija poznaje. Naravno, to ne treba da čudi, jer je čovjek harmonikaš i pjevač narodne muzike. Zapravo, on o tome ima bolju definiciju.
„Ja sam svadbarski pjevač. Uopšte se ne ustručavam to da kažem. I ponosan sam zbog toga”, kaže on.
Svoju prvu harmoniku dobio je kao desetogodišnjak, kao poklon od brata od strica koji je živio u Čikagu. Sjeća se da su po harmoniku išli do Bara u plavom „pezejcu”, a i da je po kupovini harmonike i na povratku kući, rastezao tu harmoniku izvlačeći prve tonove iz nje to što mu je život dao.
„Glavu sam im probušio,” upravo ovim riječima Sabrija i danas opisuje taj događaj.
Vojsku je služio u Samoboru, u Hrvatskoj. I tada se zapravo dogodilo nešto što će Sabriji i odrediti životni poziv. Naime, bila je organizovana audicija za prijem u muzički klub, s tim što pobjednik audicije ide kući po instrument i dobija dopust od 15 dana. Sabrija to nije želio da propusti. Samo što nije bio ni jedini koji je znao da svira harmoniku. A onda se sjetio. I rekao da on zna i da pjeva, iako to nikad javno nije činio, već onako, za sebe. To ga je i izdvojilo od ostalih i pretvorilo u pobjednika. Kasnije, nije imao kud. Morao je da propjeva.
Svoj američki život počinje još u Crnoj Gori susretom sa budućom suprugom Senadom koja je, iako rođena u Mrkojevićima, odrasla u Čikagu. Vjenčavaju se 1987. godine, a već sljedeće godine počinju svoj zajednički život u najvećem gradu države Ilinoj.
“Mislio sam da dolaskom u Ameriku nikada više neću svirati. Ali pozvao me čovjek na svadbu i ja sam uspio da napravim takvu atmosferu da se pamti. I nastavio sam da sviram i pjevam sljedećih nekoliko godina dok, kao da je neko bačio bombu u narod. U Jugoslaviji je počeo rat, a ovdje među iseljenicima je nastao džumbus. Bilo je to teško vrijeme”, rekao je Sabrija.
Ipak, nakon 1995. godine ponovo se vraća svojoj profesiji svadbarskog pjevača. U Crnoj Gori je snimio nekoliko albuma, a mnogi pamte i njegovu pjesmu “Nevjesta”, kao i “Piči Fića”, koja ima preko 400.000 pregleda na Jutjubu.
Danas živi u dijelu Čikaga koji se zove Lincolnwood. Ima dvije kćerke, Delilu i Sabrinu.
