Porodica Etema Alića je u Čikago došla 1974. godine, na poziv rođaka Muhameda Arabelovića. Etem je tada imao 12 godina. O tom periodu, dobro se sjeća da su, uz domaćine i još jednu iseljeničku i tek pristiglu porodicu iz Mrkojevića, njih 11, prvih 15 dana proveli u jednosobnom stanu u dijelu grada koji se zove Albany park, u sjevernom Čikagu.
Posljednji putnici iz Beča
Na svom putu, kao i mnogi njihovi prethodnici, najprije su proveli pripremni period u Beču, kako su to već nalagala pravila organizacije WCC (World Church Council).
“Možda se ne sjećam šta sam juče radio, ali i danas dobro pamtim tu bečku adresu. Piši…8/10 Kapitalgasse, 17 bicir”, kaže Etem.
Bili su smješteni kod rođaka Alije Žuđelovića, koji i danas živi tamo. I upravo su Alići bili posljednji iseljenici iz Mrkojevića koji su u SAD došli preko Austrije.
Iz tog vremena Etem pamti da mu kao učeniku nije bilo nimalo lako. Po dolasku u Čikago nije znao ni riječi engleskog i družio se samo sa Grcima. Kaže, “ni oni nijesu bili ništa bolji”. Kasnije, završio je elektrotehničku školu.
„Našli su mi čak i posao. Samo što sam morao da idem iz Čikaga. Ipak, ja nijesam htio da napustim roditelje. Ostao sam ovdje i radio razne poslove. Nijesam birao. I tako sve dok prije 20 godina nijesam uspio da otvorim vešeraj”, priča Etem.
Taj vešeraj i danas radi. U stvari, Etem više i ne zna koliko u njemu ima mašina za pranje, koliko za sušenje. Zna samo da svi znaju gdje se vešeraj nalazi i da računaju na tu vrstu usluge.
Ponos je biti Jugosloven
Oženio se potkraj ’80-ih godina.
„Bila je to ona prava naša, starinska svadba, na selu, na gumnu”, sjeća se on.
U braku sa suprugom Eminom, iz porodice Brkanovića, dobio je dvije kćerke Elhanu i Elmu.
Kafanu „Utjeha” otvorio je 2005. godine. To mjesto je ubrzo postalo sastajalište ovdašnjih Mrkojevića, ali i ljudi iz komšiluka koji u „Utjehi” mogu da popiju tursku kafu, koja je zapravo rijetkost u Čikagu. A rijetkost je činjenica da je na terasi „Utjehe”, za razliku od svih čikaških restorana, dozvoljeno pušenje.
O prošlim vremenima, posebno onim koja se odnose na postojanje Jugoslavije, kaže da je u tadašnju domovinu išao dva puta godišnje. I danas tvrdi „čudo je bila ta naša SFRJ”. Sjeća je i da je imao majicu na kojoj je pisalo „ponos je biti Jugosloven”. I da je zaista bio ponosan. Čak, pamti i da je imao jednog nastavnika u školi koji, kada je čuo da je Etem iz Jugoslavije, rekao da je tamo bio na godišnjem odmoru, da je upamtio da taj narod ludo vozi, ali i da su ljudi i žene mnogo lijepi i stalno nasmijani.
A tome već nemamo što da dodamo, niti oduzmemo.
Uz malu pomoć velikog rizika
Muharem Vulić je jedan od najstarijih crnogorskih iseljenika iz bratstva Mrkojevića koji živi u Čikagu. A i čovjek koji je apsolutno najviše puta putovao na relaciji Čikago- Podgorica-Čikago.
Ambijent u kojem se dogodio susret sa jednim od najstarijih mrkojevićkih iseljenika definitivno pripada iseljeničkoj ikonografiji. Ponajprije zbog mjesta, dakle iseljeničkog kluba „Rumija”, a i zbog „narodnjaka” koji pristižu sa televizijskog ekrana uz tradicionalnu napomenu „nemoj to da smanjuješ”. Baš kao i kompletiranje iste napomene sa „šta ima da smanjuješ, koji matrak”.
U svakom slučaju, Muharem je započeo svoju priču.
„Za Ameriku smo od kuće krenuli 10. februara 1969. godine, autobusom od Bara do Beograda, pa onda za Beč. Tamo smo bili smješteni u prihvatiliše, zvali su ga „Hladna zgrada”. Prvi posao u Beču bio mi je čišćenje snijega za dnevnicu od 100 šilinga. Poslije sam radio i kao perač sudova. Ali nije me bilo briga, važno je bilo da se nešto zaradi”, priča Muharem.
Prijavio se za iseljenićki odlazak u USA, a u Austriji je ostao sljedećih sedam i po mjeseci.
“Po dolasku u Čikago puno mi je pomogao zet Mehemet Peković. Živjeli smo u zgradi u koju je bilo smješteno 16 naših porodica. Muzika se čula…ma, taman ka’ da smo bili u Baru”, kazao je on.
Njegov prvi američki posao je bilo “pentanje” (krečenje), što se i danas može smatrati najčešćim prvim poslom kojeg jedan novajlija u Americi može da dobije.
“Za to pentanje dobijao sam tada 20 dolara na dan. Poslije sam radio i u fabrici vazdušnih pumpi, za 124 dolara nedjeljno, šest dana po devet sati, dok mi je žena radila za 53 dolara u jednoj elektronskoj fabrici, sastavljala neke žice. Stan smo plaćali 70 dolara, što i nije bila visoka renta u ono vrijeme”, dodao je Muharem.
Nakon nekog vremena, konačno, dobija i posao nakon kojeg život u Čikagu postaje mnogo lakši.
“Dobio sam posao održavanja zgrade na jezeru, dobra zgrada, 30 spratova. Ali uz to, dobio sam i smještaj. I tako smo počeli pomalo da štedimo i mirnije da živimo”, nabraja dalje.
U svojoj iseljeničkoj priči ističe i poznanstvo sa Makedoncem koji se zvao Hakija Kalaba, čovjekom kojeg je zapamtio kao velikog prijatelja.
“Govorio je šest jezika. Bio je na ruskom frontu, sav izranjavan. Mnogo je pomogao našem narodu. Ali na poslu, bio je mnogo strog. Nijesi smio da sjedneš. Žena mu je bila Ukrajinka, Ana. Zajedno smo radili skoro četiri godine””, rekao je on.
A onda, Muharem se odlučuje da zaigra na sve ili ništa i sa bratom se dogovara da preuzmu sopstveni posao, uz pomoć kredita.
“Uzeli smo jednu zgradu sa 25 stanova. Bio je to veliki rizik. U stvari, tada su nam govorili, to niko normalan ne bi učinio što ste vi uradili. A zapravo, bila je to jedna zgrada u kojoj su živjeli sve crni, samo je jedan bijeli bio i to tada niko nije htio da uzme. Ali nas to nije zanimalo. Radili smo, uredili tu zgradu i nakon toga, krenuli naprije”, završava priču Muharem.
Danas, Muharem se može smatrati jednim od uspješnih iseljenika iz Mrkojevića. A smatra se i svojevrsnim rekorderom po broju odlazaka u Crnu Goru jer je, bar do sada, tačno 46 puta je putovao od Čikaga do Podgorice. Sva ostala prebrojavanja nijesu ni blizu ovog Muharemovog.
