Hronika

Još jedna državljanka Crne Gore pokušala da se domogne ISIL-a

Na njenu i sreću njene porodice, u toj fatalističkoj namjeri nije uspjela, jer je u opakom organizacionom lancu pukla makar jedna od važnih karika. O čemu se tačno radi, teško je sa sigurnošću reći, ali jedan od sarajevskih sagovornika Pobjede pretpostavlja da su u pitanju sve izrazitije teškoće u funkcionisanju logističkih centara i džihadističkih ćelija na prostorima Jugoistočne Evrope, čiji je dosadašnji neprikosnoveni autoritet Nedžad Balkani, sa povremenim boravkom, odnosno privremenim „sjedištem” u Beču, u sve ozbiljnijim problemima. Koliko finansijskim, toliko i organizacionim.

Njegovi glavni ljudi za sve dosadašnje balkanske mobilizacije radikalnih islamista Nusret Imamović i Idriz Biljibani suočavaju se, navodno, sa „padom povjerenja” među najradikalnijim imamima u paradžematima u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, na Kosovu, u Makedoniji, a posebno u Albaniji.

Sve veći broj tekfirdžija i selafija, odnosno vehabija, sve češće ih unutar takozvanih dži-hadističkih ćelija sumnjiči za nestanak velikih količina novca namijenjenog takozvanim ISIL-borcima i njihovim porodicama, a posebno familijama poginulih…

Eskalira, takođe, i dugo tinjajući sukob sa sve jačom džiha-dističkom strujom ustanovljenom na Balkanu, isključivo po obrascu takozvanog ISIL-a, koja se sve otvorenije i snažnije suprotstavlja Imamovićevom konceptu Al Kaide. Na čelu te struje je imam Husein Bilal Bosnić, koga podržava i jedan od najekstremnijih islamista sa balkanskih prostora Bajro Ikanović.

Iz Bosnićevih i Ikanovićevih krugova je i potekla priča o spornim tokovima velikih količina novca, a tobožnja briga o ekonomsko-socijalnom položaju džihadista i njihovih familija poslužila je u planirane svrhe, izazivajući među raznim slojevima vjerskih radi-kala otklon od Imamovića i najužeg kruga njegovih saradnika.

Njegov uticaj je sve slabiji, posebno u BiH i Sandžaku, ali i u Crnoj Gori. Istovremeno, nezadovoljstva te vrste, prema objašnjenju našeg sagovornika, sve efikasnije koriste i bezbjednosne službe iz regiona, jer broj razočaranih se rapidno uvećava. Samim tim raste i insajderski potencijal, ne samo među ljudima koji se vraćaju sa ratišta, iz Sirije, Iraka ili Libije, nego i unutar grupacija koje su, na terenu, zadužene za radikalnu indoktrinaciju, naročito mladih islamista. Njemu je, međutim, najinteresantnije što su unutar grupacija insajderskih potencijala, žene prava rjetkost. Mnogo su postojanije i pouzdanije od većine muškaraca i rijetki su „primjeri” njihove saradnje sa bezbjednosnim službama.

 

Za sada, jedina žena povratnica, koja je progovorila je Beograđanka Makfirete Šaćiri, čiji je nevjenčani suprug Ferat Kasumović, pod optužbom da je terorista, uhapšen nekoliko mjeseci po povratku sa sirijskog ratišta. Zabrinuta za sigurnost osmogodišnjeg sina i jednoipogodišnje kćerke zatražila je pomoć države i ispričala potresne detalje, počev od pogibije njenog brata Fahredina, pa do stalnih prijetnji Kasumovićevih sljedbenika iz Sandžaka i Kosova, koji je optužuju za izdaju nevjenčanog muža…

Sa ostalih balkanskih prostora, nema žena insajdera Četiri žene, crnogorske državljanke, i dalje su na nekom od sirijskih ratišta. Radi se o Almedini Reković, Adeli Redžepagić, Kerimi Emini i Almini Kurpejović. I što je najtragičnije, sa Alminom su i dvije maloljetne kćerke iz braka sa pokojnim Mirzom Haklajem, Podgoričaninom koji se prvi put kao pripadnik radikalne islamske grupacije eksponirao prije gotovo četiri godine, prilikom „osvajanja” Osmanagića džamije u podgoričkoj Staroj Varoši.

Poslije pogibije Haklaja, Almina je, prema svjedočenjima izvora bliskih njenoj familiji, imala priliku da se posredstvom mostarskog hafiza Dževada Gološa, inače dvostrukog povratnika sa sirijskih ratišta, vrati u Crnu Goru ili u Bosnu i Hercegovinu, ali je odbila.

Odbila je i mogućnost da se vrate njene kćerkice. Poruka je bila da nikada, ni po koju cijenu, uz spremnost da žrtvuje i sebe i sopstvenu đecu, neće nikud sa Alahovog puta i neće ništa mimo onoga što joj dopušta šerijat. Što je tom fatalističkom i mračnom krugu privuklo i Plavljanku Minu K. može se samo nagađati. Puka vjerska indoktrinacija, koliko god bila intenzivna, teško da može biti odlučujuća. Još manje je vjerovatna verzija da je privukao novac ili tek infantilni avanturizam. Jedno je, međutim, sigurno: sve žene koje su do sada stizale na ISIL-ratišta iz Crne Gore i Sandžaka, slijedile su puteve svojih muškaraca. Najčešće vjenčanih ili nevjenčanih muževa ili ljubavnika, a nešto rjeđe i braće. No, što god da je u pitanju, najvažnije je da Mina K. nije stigla tamo gdje je naumila, a ostala je živa i zdrava.

Tragične sudbine

Da u izboru tragičnog puta za svoje maloljetne kćerke, podgoričanka Almina Kurpejović nije, nažalost, slučaj bez presedana, svjedoči i sudbina tročlane beogradske porodice Pavlović. Prvo je na sirijsko ratište otišao Goran, inače jedan od vođa vehabija u Srbiji, poznat pod nadimkom Abdulah.

Koji mjesec kasnije, u gradu Azaz, u blizini Alepa, tridesetak kilometara od granice sa Turskom, pridružila mu se i supruga Mirjana, koja je sa sobom povela i kćerku Nevenu. Slično je postupila i Nivresa Plojović, nevjenčana žena novopazarskog tekfirdžije Abida Podbićanina, koja je na ratište, uz sopstvenu kćerku odvela i maloljetnu sestričnu.

Samir Šaćiri iz Smedereva na ratište je otišao sa mlađom, neponuljetnom sestrom Anitom i to uz posredovanje Elme Đusinac, iz Kosovske Mitrovice, koja je u decembru prošle godine uhapšena u Sarajevu upravo zbog sumnje da se bavila vrbovanjem mladih muslimanki u BiH, Sandžaku, odnosno Srbiji i Hrvatskoj.

Na sirijsko ratište je, posredovanjem svog sedam godina starijeg mladića, završila i sedamnaestogodišnja Lejla Brahović, odlična učenica novopazarske Medrese, a tragična sudbina zadesila je i djevojčice Sabinu Selimović i Samru Kešinović koje su iz Beča, preko Hadžića, kod Sarajeva, zatim Kačanika, na Kosovu, prebačene do Turske, a odatle na sjever Sirije. Obje su poginule…

Send this to a friend