Da domaća akademija nije bila crnogorska, ostavimo pitanje koliko je bila akademija, zna svako ko je živio u Crnoj Gori ili se interesovao za naučne i umjetničke prilike u ex Jugoslaviji. Nijesu bili daleko od sličnog zaključka ni naučnici u inostranstvu kojima je predmet interesovanja bila ili Crna Gora posebno, ili balkanski prostor u cjelini. Ima, nažalost, za ovako nevesele konstatacije, odnosno opominjanje domaćih besmrtnika gdje su i što im valja raditi, obilje razloga. Uzmimo samo u razmatranje posebno turbulentno razdoblje posljednjih četvrt vijeka. Za to vrijeme su ključali nacionalizmi, u bivšoj višenacionalnoj republici, trajali bratoubilački ratovi i u mukama izdisala zemlja stvorena golemom antifašističkom energijom i ogromnim žrtvama svih njenih naroda, prije svega u ljudskim životima. Da li bi bilo prirodno, i više nego očekivano, da se povodom tako burnih prilika navodno najumnije domaće glave oglase, ako ničim drugim, bar apelom za prestanak besmislenih međunacionalnih klanja u užasno dugom četvorogodišnjem periodu? Iz najuglednije, navodno crnogorske institucije te vrste, do javnosti su samo dopirali muk i praznina. Nijesu se naši akademici usuđivali da zucnu, jer bi ma kakvim reagovanjem pokvarili račun svome tutoru Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti koja je i smislila rat, odnosno jasno ga nagovijestila u svome čuvenom Memorandumu, kao modernom Načertaniju. Dok su se pojedini crnogorski intelektualci, uz životni rizik, pokušavali suprotstaviti šovinističkoj pomami i besmislenoj međunacionalnoj klanici u ex Jugoslaviji, akademici su ćutali, strpljivo grickajući takozvane akademijske dodatke i izbjegavajući svaki povod za razgovor o postojećoj krvavoj stvarnosti. Uostalom, u nas dugo nije bilo moguće postati akademikom ukoliko sličan izbor ne odgovara Srbiji. Prvi put su, upravo u tekućoj godini, imenovani akademicima gotovo najugledniji članovi nezvanične Dukljanske akademije nauka i umjetnosti koja je dugo okupljala domaće istaknute naučnike i umjetnike nesklone ratu i velikosrpskoj ideologiji. Rezultati koje je u nekoliko oblasti postizala Dukljanska akademija prevazilazili su dostignuća državne CANU, što nije rezultiralo prijemom dukljanskih akademika u redove zvanične državne akademije. Sličan paradoks moguć je bio samo u Crnoj Gori.
No, nije Akademija samo u odnosu na duklj anske izabranike pokazivala svoje jasno necrnogorsko lice. Pripremajući naučni skup posvećen dinastiji Petrović, da bi kako tako opravdali svoje postojanje u Crnoj Gori, akademici CANU su potrošili čitavu godinu prepirući se oko naslova za pomenuti trodnevni naučni skup. Većina nije pristajala na naziv Petrovići crnogorska dinastija. Trebalo je naći takav naslov koji bi ostavljao otvoreno pitanje da li je dinastija Petrović srpska ili crnogorska, kad je već nije moguće nazvati isključivo srpskom. Da ne govorimo o tome da je CANU u vezi sa jezikom godinama na takozvane naučne skupove na tu temu zvala samo predstavnike srpske imperijalne jezičke škole koja izričito negira postojanje crnogorskog jezika, ili ma kojeg drugog obilježja crnogorske kulture i tradicije. Dolazilo je u dvorani Akademije do apsurdne zabrane istupanja pristalicama crnogorske jezičke stvarnosti, da bi izgledalo da navodno ozbiljna nauka militantno negira postojanje crnogorskog jezika ili ma kakve specifičnosti crnogorske jezičke materije.
Iz ličnog iskustva pamtim naučne skupove u CANU posvećene crnogorskim piscima Ratkoviću, Laliću ili Zogoviću. Raspravljalo se o književnim osobenostima pomenutih autora, više ili manje kvalifikovano i obaviješteno, ali uz obavezno prećutkivanje njihove nacionalne odrednice. Značajni tumač Lalićevog djela, pokojni akademik CANU Branko Popović, koji je živio u Beogradu, iznosio je lucidna zapažanja o prirodi Lalićevog stvaralaštva, ali nije eksplicite nikad u svojim tekstovima naznačio kojoj nacionalnoj literaturi pripada moćni Mihailo Lalić. Pošto sam na pomenutim skupovima učestvovao, a dobijao poziv najviše na insistiranje akademika Žarka Đurovića, ne malo bih se čudio zbog čega sam jedini od referenata, pored ostalog, navodio njihovu pripadnost crnogorskoj nacionalnoj literaturi. Nije mi to bilo najznačajnije, ali se prosto podrazumijevala njihova pripadnost ukupnoj crnogorskoj kulturnoj tradiciji i baštini. Tim prije što je, primjera radi, višetomno Lalićevo djelo od A do Š posvećeno Crnoj Gori.
Dalo bi se i drugim primjerima akcentovati necrnogorsko biće Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Dugogodišnje nedolaženje na sjednice CANU akademika Voja Stanića, predstavlja u tom smislu još jedan ubjedljiv dokaz. Da li će od sada Akademija biti crnogorska i akademija tek ćemo vidjeti. To opet ne zavisi samo od predsjednika.
