Vidite, moram da priznam da sam o ovoj temi pisao i ranije i znam na osnovu povratne informacije da ima mnogo ljudi koje za ovo uopšte nije briga. Ima nešto i onih dobronamjernih čitalaca Telegrapha koje nije naročito dotakla sudbina starih ruševina u Siriji. Oni će pogledati fotografije kako je ISIL raznio hram Baal Shamin i smjesta se prebaciti i kliknuti na vijesti iz sporta ili na priču o “transformaciji” Džeremija Korbina ili tako nešto.
Znam da postoje ljudi koji misle da nije mnogo važno da li teroristi raznose drevne hramove pored ljudskih života, većina nas tajno misli, dobro, pa već su to ruševine, zar ne. Kome je zaista stalo da li će ih rasuti na atome?
Pa, meni je stalo, a ja bih da vas ubijedim da je to važno i za vas, u vašem životu i zbog vaše bezbjednosti. Sada je skoro tačno 2.000 godina otkako su stanovnici Palmire izgradili taj hram, a razlog zbog kojeg je toliko trajao je što su se sve naredne generacije divile njegovom skladu i eleganciji koncepta. On je preživio sve osvajače i svaku invaziju u regionu koja je ostala upamćena po brutalnosti.
Niko nije bio tako moronski zao da uništi objekat koji krasi našu kolektivnu civilizaciju – niko osim Daesh, ili ISIL, ili kako god ih zvali. Ljudi instinktivno osjećaju da ove zgrade predstavljaju nešto znamenito – spremnost jedne civilizacije da uči od druge, da osvaja arhitektonske stilove, kako bi se uklopili, da se spoji kako bi se uživalo u prihvatanju i izgradnji nasljeđa prošlosti. Uništeni hram bio je posvećen Baalu – bogu Feničana – ali su ga poštovali Grci, Rimljani, Jevreji, Arapi i sve konfesije.
ISIL i samo ISIL je taj koji je uveo ovaj mučni nihilizam; a kada maštam o mom idealnom rješenju za te ljude, mislim na kraj Otimača izgubljenog kovčega, kada su nacistički pljačkaši fizički isparavali pred našim očima. Žao mi je što zvuči osvetoljubivo, ali mislim da je to ono što su zaslužili, posebno zbog ubistva 82-godišnjeg kustosa Kalida al-Asada.
Da, može se reći – ko će ga osvetiti? Ko će se igrati Gospoda? Niko ne želi to da preuzme. Svi su u strahu od ISIL-a, reklo bi se, i izgleda da se ni u jednoj zapadnoj prijestonici ne razmišlja da Sirija ne vrijedi kostiju grenadira Pomeranije, kao što je Bizmark rekao, a kamoli britanskog grenadira.
Pa, nijesam siguran da će ovo mnogo pomoći, ne kada pogledamo tragediju koja se razvijala na Mediteranu, užasnu sudbinu 71 sirijske izbjeglice u onom kamionu u Austriji, sve veća stradanja migranata u pokušaju da pređu Mediteran.
Prije nekoliko godina bio sam u Palmiri i drugim mjestima u Siriji i shvatio sam da je to mjesto nevjerovatnog kulturnog bogatstva. Obišao sam Alep i vidio sam drevni bazar. Otišao sam u Apameu i vidio sam krasne mozaike lova, vinarstva i poljoprivrede koji podsjećaju da je vjekovima to mjesto bilo u srcu hrišćanskog Rimskog carstva.
Onda sam pomislio da bi ta zemlja mogla imati bogatu budućnost. Hrana je bila ukusna, ljudi su ljubazni, civilizovani i prijateljski. Zamišljao sam brošure o vilama koje nazivaju “Jednostavno Sirija” i odmor za trkače i bicikliste, možda čak i Klub 18-30 u starijim djelovima Damaska, prizvuke Bejruta iz starih dobrih vremena. U centru svega toga bila bi magnetno privlačna kultura, istorija, turističke ideje mogle bi bolje da se izlože u jednoj od najstarijih civilizacija na svijetu.
Moj optimizam je u potpunosti zasnovan na zapanjenosti relikvijama iz prošlosti – a ako mislite da je nasljeđe nebitno za turizam, pogledajte razloge koje ljudi navode za dolazak u London, turističku destinaciju broj jedan na planeti. Da, tu su barovi, teatri i noćni život, ali kad kažete ljudima da vam objasne razloge, oni uvijek označe polje “istorija” ili “nasljeđe”. Sirija ih ima najmanje 6.000 godina, kao i neka od svjetski najpoznatijih i najvažnijih mjesta. Do sada.
Sudbina svih ovih relikvija je sada užasna ili neizvjesna, izgubljena u magli rata, jer se uništavaju kao bazar u Alepu ili ih ISIL prodaje da bi finansirao svoje operacije. Nadam se i molim da se ova noćna mora jednom završi, da ISIL bude poražen i da se vrati mir.
A šta onda? Kakva budućnost će ostati zemlji – sa upropašćenom ekonomijom, sa uništenim potencijalima za turizam koji je uništen sa kulturnim nasljeđem? Potpuno prihvatam da intervencija nije uvijek uspijevala. Bila je katastrofa u Iraku, bila je katastrofa u Libiji. Ali može li se iskreno reći da bi bez intervencije Sirija bila uspješna?
Ako nastavimo da ne radimo ništa povodom košmara u Siriji, onda se iskreno moramo pripremati na vječnu situaciju s izbjeglicama, na još ljudi koji se guše jer ostaju bez vazduha u kamionima za prevoz govedine na pumpama evropskih auto-puteva, na još onih koji pokušavaju da se popnu preko bodljikave žice koju gradimo oko Evropske unije.
Politički problem broj jedan u Evropi ovog ljeta je kretanje migranata, a postoji mnogo potencijalnih rješenja. Državni sekretar je hrabro predložio fundamentalnu reformu EU – da bi trebalo zabraniti slobodno kretanje radnika, osim ako radnik migrant ima jasno definisan posao zbog kojeg ide.
Vjerujem da će mnogi ljudi u ovoj zemlji podržati takvu reformu, iako je đavo, kao i uvijek, u detaljima. Ali takođe moramo riješiti razloge zbog kojih ljudi napuštaju domove i ne smijemo dozvoliti da ISIL uništi mjesta koja ne samo da su simboli naše civilizacije, već koja nude nadu za sirijsku ekonomiju. Ako su Sirijci lišeni svoje prošlosti, oni neće imati nikakvu budućnost.
