Iščitavajući uz kafu sumirano iz njegovog teksta u društvu kolega primjećujem reakcije koje sadrže čuđenje, bijes, pitanje “šta mu je ovo trebalo”… U širem krugu sagovornika koji sa mnom, kao nekim s kim često dolaze na temu zarade na berzi, takođe nijesu propustili da ovo prokomentarišu čule su se i ustaljene kritike na račun kapitalizma, američkog društva, pa i poneka aluzija na teorije zavjere.
Godinama unazad u stotinama novinskih članaka nastojala sam da na prilike na svjetskom tržištu ukažem i onima kojima prvi jutarnji ritual nije otvaranje Stocks aplikacije, ali i onima kojima je za velike planove trebalo ohrabrenje. Jednima su savjeti poslužili da veliki novac ulože u akcije kompanija koje bi ispunile očekivanja i rasle, drugima da ušteđevinu koju su sačuvali u dolarima u pravom trenutku zamijene za valutu kojom plaćaju, trećima da prepoznaju trenutak kada je povoljno prodati nešto zlatnog nakita koji više ne nose.
Živim u uvjerenju da informacija o prilikama za zaradu nije privilegija samo uskog kruga ljudi i da baš ni jedan na tržištu kapitala zarađeni cent nema vrijednost ako i drugima ne bih ukazala na prilike.
Sasvim suprotan trend postojao je skoro dvije i po decenije unazad kada je internet dobijao prve korisnike u Sjedinjenim Američkim Državama.
Na mailing listama servisa putem kojih se informiše o tržištu kapitala nalazio se uski krug korisnika koji bi uvid dobijali prije nego što ostatak populacije dočeka da se novine u kojima bi sve to pisalo pojave na kioscima. Noć unaprijed napravili bi strategije i ujutru zgrabili uloge prije nego što im visok nivo tražnje podigne cijenu. Njihov uspjeh nije zavisio od znanja, već od pravovremene informacije.
Berza, kao tek jedan oblik gdje su razlike uočljive, samo potvrđuje pravilo koje egzistira u svim sferama. Priča o nejednakosti bogatih i siromašnih i onome u šta i jedni i drugi vjeruju neprestano me vraća na citat iz genijalnog djela “Klanica pet”, čiji autor Kurt Vonegat ukazuje na destruktivnu neistinu — vjerovanje Amerikanaca da je novac vrlo lako zaraditi, zbog čega, oni koji u tome ne uspijevaju neprestano krive sebe, što bogatima otvara put da za njih čine mnogo manje, na javnom i privatnom planu.
Bafetove riječi samo potvrđuju tačnost Vonegatove konstatacije i jedino zbog toga mi nijesu zvučale iznenađujuće, ali jeste njegova smjelost da za svoj i uspjeh sebi sličnih nalazi isti zajednički sadržalac sa uspjehom Henrija Forda i Stiva Džobsa koji su stvorili novu vrijednost, samo zato što je rad i jednih i drugih rezultirao velikim novcem.
Na Bafetovu izjavu bi se najlakše bilo obrušiti populističkim parolama, lamentovanjem nad socijalnim razlikama i priželjkivanjem revolucije, ali premda sam nekih drugih uvjerenja ne vidim zlo otvorenog tržišta, već njegove skrojenosti po mjeri uskog kruga ljudi, baš kao što ne vidim ni tamnu stranu novca, već toga što način dolaska do njega ljudi poput Bafeta i ono što kao nematerijalni rezultat njegovog rada ostaje malo koga čini srećnim.
