Kolumne

Balkanizacija plemenitih ideja i slobode

Jer želim da duboko vjerujem da je moje pravo (samo ono zapisano u Ustavu i zakonima) temelj i garancija svake dobre vladavine i temelj demokratije kako su je njeni začetnici zamislili i ostvaruju u današnjem svijetu. Vidim da u ovim zemljama koje zovemo region, malo malo pa neki protesti ili demonstracije. Da to i jeste dio demokratije. Ali, gdje su moja osnovna građanska prava? Pravo na slobodu kretanja na primjer?

Građanina interesuje njegovo pravo

Kod nas demonstriraju auto-škole, zbog državne kontrole kvaliteta njihovog rada, a pored njih i pogrebnici, jer kažu: “državno” preduzeće ima monopol po bolnicama koje rade samo sa njima. Morbidna slika.

A nije državno već akcionarsko društvo. Znači, privatno monopolsko društvo u komunalnoj oblasti??? Nijesmo mi dorasli tome, ali to je već druga priča. Priča koja me zanima je moje pravo! A ovi ga ruše, nadajući se da obezbijede moje simpatije… Kako? Lako! Oni misle tako: zatvorimo ulicu ispred zgrada Vlade vozilima auto-škola, blokirajmo saobraćaj u centru grada koji je ionako očajno haotičan i ispušten iz ruku i dobićemo simpatije građana. Varaju se! POGREŠNO!!! 

Imam samo revolt i nerazumijevanje za njihov nasilan nastup. Kako i ne bih. Da pređem most od stotinak metara, blizu Vlade, da bih došao kući ili na posao treba mi čak i pola sata. Nemaju nikakvo pravo da mi to rade, da mi ograničavaju odnosno uzurpiraju slobodno kretanje. Pa još i očekuju simpatije.

Moje je ustavno pravo i evropsko po Konvenciji o zaštiti prava čovjekovih da mi vlasti, država, obezbijede slobodu kretanja! Razumijem ja da su protesti dio demokratskog miljea u jednoj zemlji. Ima ih čak i u najstarijim demokratijama. Ali tamo se poštuju pravila igre, zna se granica njihovog i moga prava. Čak i tamo, ako pređu granicu to postaje stvar policije.

O pravu na ovu slobodu kretanja govori Protokol 4 Evropske konvencije za zaštitu prava čovjeka. Kaže se: svaki građanin. imaće pravo na slobodu kretanja… Primjer sa autoblokadama se može sporiti jer ne postoji zabrana kretanja od strane vlasti, već još gore samo opstrukcija protiv koje je svaka vlast bolećiva (u ime domokratije?). Ali žurim sa daljnim tekstom spomenutog Protokola. Kaže se da ostvarivanje ovog prava može biti predmet ograničenja, predviđenih zakonom i neophodnim u jednom demokratskom društvu.

Ograničenja se odnose, između stalog, i na interese održavanja javnog reda i mira. ili za zaštitu prava i slobode drugih. Apelujem na vlasti da sprovode duh rješenja iz člana 2 spomenutog protokola na Konvenciju.

Ulica ruši civilizovani dijalog

Shvatamo li da ulicom rušimo svaku budućnost civilizovanog dijaloga kroz sistem? Oni koji vjeruju u san prava na slobode, moraju barem reći da se ne slažu. Inače, postajemo saučesnici u balkanizaciji plemenitih ideja demokratije i slobode.

Naravoučenije ili ko je kriv: već je rečeno to su ljubitelji nasilja koji nemaju kapacitet za demokratski dijalog kroz sistem, a zatim, ništa manje i sama vlast, sve tri grane, koji su bolećivi i popustljivi, kao da ne bi rušili prava građana. Neko, nedovoljno obaviješten bi se odmah uhvatio za spomenutu konvenciju i govorio bi o slobodi okupljanja i udruživanja. Jeste postoji to u članu 11,1 konvencije, ali to nije to! 

Govori se o pravu na slobodno, mirno okupljanje… Ali i to se može ograničiti, nećemo sve navoditi, samo ono što se odnosi na prethodni tekst: odnosi se na sprečavanje nereda…. ili za zaštitu prava i sloboda drugih. Znači, ne smiju nam zatvarati ulice zbog svojih tijesnih poslovnih ili esnafskih interesa. Neko će reći da je ovo pravo na slobodu kretanja, prije svega ustanovljeno na slobodno kretanje unutar zemlje i na slobodno, mirno okupljanje i udruživanje sa drugima. Ali neka taj ne zaboravi da član govori o mirnom okupljanju, a ne na slobodu okupiranj a prometnih saobraćajnica.

Onda šta da radimo mi neagresivni građani žrtve.

Treba li i mi da odgovorimo okupljanjima (garantovano konvencijom) i time zaokružimo haos?

I na kraju nije dovoljno ukinuti smrtnu kaznu, podržati slobodu uvjerenja, savjesti i religije, pravo na privatni život, zabraniti diskriminaciju: još više treba braniti, ono što konvencija radi, i braniti moj svakodnevni život u slobodi kretanja, bez pritisaka zatvorenih ulica, uvijek to zamiriše na politiku… A konvencija je, ne zaboravimo, domaći zakon, mora se poštovati i ne može se mijenjati jednostrano, od zemlje koja je njena potpisnica.

Posebno mjesto za proteste

Čuo sam, nijesam provjerio, da u jednoj nedalekoj zemlji postoji posebno uređen prostor predviđen za demonstracije i proteste. Sve je tamo obezbijeđeno, čak i zaštita policije od uljeza, provokatora I protivničkih aktivista. A ta zemlja i ne spada u stare demokratije. Tamo grad normalno funkcioniše, a građani na vrijeme stižu na posao ili kući. Možda čak u duši podržavaju proteste? Dobro, ne radi se samo o jednom danu, radi se o tome da se učvršćuje metod ulične demokratije. To je pogubno za one zemlje koje teže, ne samo ulasku, već prije svega identifikaciji sa evropskim normativnim i demokratskim standardima. Pa šta bi onda bila vladavina prava, ako ona ne počinje i počiva na ravnopravnosti građana. Ovako oni sa nasilnim metodama imaju više prava.

(Autor je dugogodišnji makedonski novinar, publicista i ekspert za ljudska prava)

Send this to a friend