Kolumne

Da li je čovjek racionalno biće?

Osnivačem ovog modela, na kome se bazira najveći broj ekonomskih teorija i pretpostavki ljudskog ponašanja u ekonomiji, i koji je od početka 20. vijeka do danas doživio brojne varijacije, smatra se Džon Stjuart Mil. U godinama i decenijama poslije Drugog svjetskog rata, Mil-ov Homo economicus je doživio modifikaciju, ili proširenje od strane neoklasičara, koji su uspostavili Teoriju racionalnog izbora.

Po uzoru na originalni model, pojedinac se ovdje i dalje opisuje kao racionalni agent koji pravi optimalne izbore u zadovoljavanju svojih ciljeva, ali se u model uvodi i princip težnje ka ostvarivanju “univerzalnog” blagostanja, odnosno optimizacije između dobara koja ne moraju biti striktno ekonomske prirode, nasuprot Mil-ovom isključivo ekonomskom blagostanju i odabiru između dobara kojima je moguće pripisati tržišnu cijenu. 

Stoga ne čudi da je, pogotovo u posljednjih nekoliko decenija, ovaj model doživio kritike od stručnjaka iz brojnih oblasti (ekonomije, psihologije, sociologije), koji smatraju da je model koji se temelji na pretpostavkama savršene informisanosti i racionalnosti pojedinca nepotpun, ističući da u velikom broju situacija čovjek nije niti savršeno informisan ni savršeno racionalan, budući da ne može uvijek posjedovati sve informacije, kao i da ne raspolažu svi kognitivnim sposobnostima i vremenom potrebnim za sprovođenje optimizacije kakve Teorija racionalnog izbora podrazumijeva (Thaler, 2000; O’Boyle, 2010). Samim tim, mnogi ovaj model smatraju netačnim i ističu da kao takav ne može služiti kao baza za postavljanje ekonomskih modela i proučavanje ponašanja. 

Uprkos pokušajima pobornika Teorije racionalnog izbora da svoj model modifikuju uvođenjem termina kao što su “ograničena” racionalnost koja uzima u obzir određene limite pojedinca, prije svega sa aspekta nedostatka vremena i kognitivnih sposobnosti, primjetno je njihovo nastojanje da dokažu da je suština modela ispravna i da ga je samo potrebno dalje razraditi. Čini se, ipak, da su nove ideje bihevioralne škole ekonomije koja u posljednje vrijeme uzima sve veći zamah u naučnoj zajednici, značajno uzdrmale temelje ove teorije, dokumentovano ukazujući na brojne primjere u kojima pojedinac sistematski griješi, rasuđujući i donoseći odluke koje su često daleko od racionalnih.

Logično pitanje koje se nakon svega pomenutog nameće je: kako ljudi zapravo donose odluke? Kompleksnost iscrpnog odgovora “debelo” prevazilazi formu predviđenu za jednu kolumnu, ali dosadašnja saznanja i istraživanja iz oblasti ekonomije i psihologije navode da je rasuđivanje i donošenje odluka moguće klasifikovati u dvije osnovne kategorije: intuitivno i zasnovano na promišljanju. Oba načina imaju svoje karakteristike, svoje prednosti i mane koje dolaze do izražaja u zavisnosti od konkretne situacije. Generalno govoreći, intuitivan način je brži i zahtijeva malo ili nimalo mentalnog napora. Drugi način zahtijeva ulaganje mentalnog napora, a “aktivira” se u situacijama kada je pred nas postavljen komplikovan zadatak na koji nam intuicija ne pruža dovoljno precizan ili uvjerljiv odgovor.

Podrazumijeva se da je ovaj način sporiji. Važno je napomenuti da nijedan od ova dva načina nije a priori ispravan ili pogrešan, već sve zavisi od konteksta konkretne situacije ili problema pred kojim se osoba nalazi. Može se reći da je ljudski um podešen tako da se po „default“-u prvo aktivira intuicija, a tek zatim, u slučaju potrebe, ulažemo veći mentalni napor za pozivanje memorije i naučenih kognitivnih obrazaca. U većini svakodnevnih situacija, intuitivan način je sasvim dovoljan za dobro rasuđivanje i donošenje ispravnih odluka, tako da ovo „fabričko podešavanje“ našeg uma u velikom broju situacija vodi efektivnom odlučivanju uz ulaganje minimalnih mentalnih napora. 

Do problema najčešće dolazi kada stvari nijesu „crno-bijele“, tj. kada je problem, izazov ili zadatak koji se pred nama nalazi takav da ga ne možemo sa sigurnošću i odmah klasifikovati u jednu od dvije pomenute grupe. U ovim slučajevima, lako se može desiti da do izražaja dođe neka od naših „sistematskih grešaka“ rasuđivanja ili odlučivanja. Jer, svi ih mi imamo, u manjoj ili većoj mjeri. Opšte je poznato da neki ljudi u ovim situacijama imaju sklonost da više donose odluke na bazi intuicije, dok neki drugi više cijene detaljno ispitivanje logičke matrice problema i odlučivanje na bazi egzaktnih podataka.

 

Ovo je i te kako primjetno i prisutno u svim sferama: od biznisa, sporta, preko državništva, politike… Ove sklonosti možemo smatrati legitimnim ličnim stilovima sa svojim specifičnim karaktestikima. Međutim, ljudi su obično “programirani” tako da intuicija po pravilu preuzima kormilo, ili daje prvi odgovor u većini situacija koje nam se svakodnevno dešavaju i time minimizira naš napor uz, poželjno, kvalitetno rasuđivanje i donošenje ispravnih odluka. Ipak, donošenje odluka na intuitivan način sa sobom nosi i određene rizike, budući da mnogi od nas imaju naučene pogrešne percepcije ili zablude, koje obično nastaju kada naš um nesvjesno teži minimiziranju napora, istovremeno ignorišući mogućnost da će odsustvo temeljnog promišljanja umanjiti kvalitet našeg suda ili odluke.

Dakle, pogrešnim percepcijama, zabludama i predrasudama, ili jednim imenom “sistematskim greškama”, najčešće vodi neutemeljeno pojednostavljivanje problema ili situacija sa kojima se suočavamo, što može biti izbjegnuto jedino podizanjem samosvjesnosti o ovom pitanju i obraćanjem pažnje na situacije koje mogu voditi navedenim zabludama percepcije. 

Aleksandar Blečić, istraživač u kompaniji Blue Coach

 

Send this to a friend