To oni žele i propovijedaju, ali zaboravljaju da više nije ono što je nekad bilo i biti ne može i neće. Te, shodno tome, naravno, da su to samo fatamorgane i Potemkinova sela ovdašnjih političkih i ideoloških nacional-šovinističkih krugova i klero-političkih subjekata i njihovih spoljnih mentora, koji su na našem prostoru okupljeni u prvom redu oko Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i njenog stožera, zakletog negatora crnogorskog nacija i nacije Amfilohija Radovića i njegovog koađutora i vikara, episkopa, inače s dugogodišnjim studentskim stažom, Joanikija Mićovića, te politički, u prvom redu, četničko-vojvodske Mandićeve „Nove srpske demokratije“ i njegovih, sa stanovišta političkog uticaja patuljastih satelita i prišipetlja (stranaka niklih poput pečurki: političkog i „sveznajućeg“ „ljekara opšte prakse“ Nebojše Medojevića, zapjenušenog i stručno neostvarenog junoše Milana Kneževića, sve u društvu, osvjedočenog opskurnog konvertita u svakom smislu Predraga Bulatovića-koji je promijenio više partija i mentora nego čarapa- te obmanjivački profanisanog „sindikalca“ i kapitalističkog zastupnika s veljom skupštinskom platom, pauperizovane „radničke klase“ nemuštog Janka Vučinića itd), a koji su (Amfilohije i Mandić, ne ovi drugi navedeni politički šegrti, štreberi i bukači), kičmeni stub političkog kentaurskog saveza, koji je sebe nazvao Demokratski front, koji je, po definiciji i činjenicama, najretrogradniji i vječito reumatski politički subjekt u našoj zemlji. Svi oni s demokratijom imaju dodira i veze taman onoliko koliko čoban s Bjelasice sa američkom NASOM. Poštovanje prema čobanima, u pitanju je metafora.
Saglasno temi ove fabule i prologu teksta, a da bi javnost što bolje znala kakva je i što je bila tzv. Podgorička skupština iz novembra 1918. godine, čiju reprizu današnji protivnici Crne Gore sanjaju i priželjkuju, podsjetiću na činjenicu kako je o njoj u svojim dnevničko-memoarskim spisima govorio proslavljeni crnogorski vojskovođa iz Vasojevića, brigadir- general crnogorske vojske i ministar kralja Nikole u crnogorskoj vladi Radomir Lukin Vešović, koji je inače od 1921. do 1929. godine bio istaknuti funkcioner Crnogorske (federalističke stranke), čiji je stvarni vođa bio dr Sekula Drljević. Tekst koji slijedi mislim da je aktuelan i zato ga prezentiram javnosti.
Đeneral Radomir Vešović je, u svojim dnevičko-memoarskim zapisima saopštio i svoj stav o Podgoričkoj skupštini 26. XI 1918. godine i odlukama koje je ona donijela, kao i o učesnicima te skupštine, načinu njenog sazivanja, njenom nelegalitetu i odsustvu legitimizma i anticrnogorskim, a iznad svega bahatim, postupcima organa nove vlasti, koji su Crnu Goru, kako on kaže, “pretvorili u pakao”. U tom članku Vešović osuđuje Podgoričku skupštinu iz 1918. godine, njene organizatore, kolovođe i aktere, tvrdeći da su tu “skupštinu” organizovali srpska vlada i njeni “sateliti“, “crnogorski izrodi”, te Vešović stoji na stanovištu da je Crna Gora osvojena, zauzeta od strane Srbije i da je postala žrtva njene nasilne aneksije, a da je srpska okupacija crnogoroski narod pretvorila u “živi leš”.
U jednom opširnom polemičkom članku, napisanom u Peći 20. jula 1931. godine, divizijski đeneral u penziji Radomir Vešović, između ostalog veli:
“Velika narodna sukupšina”
Da rečem nešto o sramotnoj Narodnoj skupštini koju su gedžovani i njihovi sateliti, crnogorski izrodi, nazvali “Velika narodna skupština”.
Ta sramotna skupština stvorena je još na kobnom Krfu i Solunskom frontu, više na traženje i navaljivanje crnogorskih izroda i podajnika i izdajnika svoje otadžbine, nego li gedžovanskim zauzimanjem.
Istina, ovima je bilo dobrodošlo da stoje u pozadini i da se prave ravnodušni prema rješenju crnogorskog pitanja, a ovamo iza leđa podgovarali su, podržavali i finansirali crnogorske nevaljalce.
Gedže su dobro znale da bi ustanovljenje Crne Gore i povratak njene dinastije bio totalni krah njihove politike.
Kao dokaz, pored mnogih drugih, navešću izjavu Petra Pešića, serdara, pri prepirci s puk. Nikolom Marinovićem. Nijesu propuštali nijedan zgodan momenat.
Prilikom sloma centralnih vlasti i odstupanja Austrougarske vojske iz ovih krajeva, sustopice za nama došli su žbiri sastavljeni od crnogorskih nevaljalaca (J. Spasojević, Kosović, Svetozar Pašić (radi se o Svetozaru Tomiću-Prim. N.A, i dr.) s velikom sumom novca, a pred njima je jezdio Kosta Pećanac, s malom četom komita od deset-petnaest druga na konjima. I to sve crnogorskih naseljenika u Šumadiji.
Komiti na konjima!?
Ovaj hrabri nevaljalac je i no moralu i karakteru – nevaljalac.
Prozvao se Oslobodiocem Dečana gdje je svojim roditeljima, uz sam manastir, s južne strane, podigao grobni spomenik.
Čudne anomalije, čudne ironije, čudnog ponašanja prema osnivaču i ktitoru ove veličanstvene bogomolje.
Ova četa gusjenica prospe se po cijeloj Crnoj Gori, te im se pridruže nevaljalci i neprijateljski špijuni.
Jurnu u narod s velikim novcem, obećanjima i prijetnjama, a uz njih je išla i vojska nazvana – Jugoslovenska divizija.
U njoj je bilo Jugoslovena kao što je u ovih agitatora – čojstva!
Narod zbunjen, umoran od ropstva, gladan ili bolje reći izlipsao, nije gledao dalje od nosa, već je na sve pristajao samo da se oslobodi neprijateljskog ropstva.
A uz to bio je i svakojako zastrašen: te da će ga okupirati Italija, Albanija… ako se s njima ne sjedine; da su jevropske sile kralja Nikolu i svu njegovu porodicu uhapsile i da će svi biti suđeni i – osuđeni; da se nikada ni on niti iko njegov neće smjeti povratiti u Crnu Goru.
I budi Bog s nama, kakve li su se sve priče onda pronosile po Crnoj Gori.
Pored njih, na jadni narod jurnu švapski špijuni među kojima je bilo ljudi iz svih staleža i činova.
Njihova imena ću na drugom mjestu reći, jer su “nomina odiosa”. Te i oni počnu da navaljuju na narod. ,
Videći jadni narod sve ovo, a još znajući da su ovim tokom okupacije bili opasna vlast a u nuždi padali su im mnogi na aman i u kandže, te im ovi bijednici počnu prijetiti da će ih prokazati vlastima, koje su vojne i prijeke ratnog doba, na će svi biti povješani.
Narod crnogorski je postao živi leš!
A imali su potpuno razloga da u to vjeruju, jer su ih stalno gledali uz “izaslanike – spasitelje”.
Nešto ovo, nešto siromaština i materijalna iznemoglost pod okupacijom, bez ikakvog oružja, okupira ih ravnodušnost i svaka apatija.
Slobodno može da se kaže da je narod crnogorski bio jedan živi leš -ništa drugo.
Pod ovakvim okolnostima i nevjerovatno svirepim i tajnim prijetnjam, zakažu se izbori bajagi za narodne poslanike. A to nijesu bili izbori već diktati da se razni žbiri i špijuni proture kao čestiti ljudi.
Izbori budu posredni. Od svake kapetanije izabere se od 2 – 8 ljudi te oni između sebe odrede jednog koji he biti delegat na toj skupštini koju oni nazovu još i “Velika…”
U narodu zavitlaju sramotno i izdajničko kolo Mitropolit Dožić (Gavrilo-Prim.N.A.), Savo Fatić, Velimir Jojić, vajni profesor, koji je svo vrijeme ostao u austrougarskoj službi. Zli jezici govore da je bio najopasniji špijun i da i danas ima skrivenu austrijsku arhivu i spiskove svojih kolega špijuna. Meni je jednom prilikom i priznao kako ima neku arhivu o neprijateljima.
On je ovom prilikom, da bi mu agitacija lakše išla, pismeno predložio da se 80 biranih Vasojevića pofataju, zatvore i pobiju!
Naravno, nijesu s tog spiska izostali ni moj otac, ni moji rođaci.
Ovog spiska nekako se domogao Milutin Radonjić iz Andrijevice, koji je takođe bio švapski špijun.
I Savo Fatić uz ostale manje i više satelite.
Mitropolit Dožić, Fatić i neki Džanjević, srušili su docnije spomenik u Podgorici. U stvari, Dožić je dirigova a Fatić i Džanjević su to izveli s nekom manguparijom.
Ovaj Džanjević, iako je ništa, bio je bogat. Otac mu se obogati za vrijeme rata 1876-80. te i ovog. Imanje mu je bilo što u kućama u Podgorici, što u mlinovima na Rijeci Crnojevića kao i u akcijama u raznim bankama od preko dva miliona dinara, što je tada i za Crnu Goru bilo – Krezovo blago. Sve je ovo on za 3-4 godine profućkao. Iako je imao porodicu, bio je no sve nemoralan.
Onda je došao u Skoplje i tražio da mu se dadne zemlja za naseljenje. Đe je špijunirao za razne službe zbog čega je bio i u Zagreb interniran.
E oni u Podgorici riješiše da Crna Gora podpadne pod Srbiju, bezuslovno: da detronira kralja Nikolu i njegovu dinastiju; da sva im imanja budu konfiskovana; dvorci i sve zgrade budu opljačkane i demolirane te sve što je crnogorsko bilo sveto, poništiše.
Sve su to koncipirali bili gedžovi, koji danas ne priznaju tvrdeći kako je to sve maslo samih Crnogoraca, ali je sušta istina da je svuda bio umiješan njihov smrdeljavi prst.
Ova Skupština bi sazvana u Podgorici i prigrabi sebi suverenu vlast.
Kako i zašto je ovoj Skupštini trebalo sve ovo, ovakav skandalozni rad – kad je ujedinjenje bilo svršena stvar, pošto žive duše nije bilo ispod Lovćena, Koma ili Durmitora, koja nije željela jedinstvo sa Srbijom jer se onda još o Jugoslaviji nije znalo.
Gedže su se, kao što sam napomenuo bojale restauracije Crne Gore a crnogorski narodi uočili su to, na su ih još više plašili Crnom Gorom i njenom nezavisnošću i traži kart blant za sebe da oni izvedu to ujedinjenje.
Ovi bijednici tjeskogrudi i nesavjesni hitali su i htjeli da se to preko njih izvede, jer su davno znali da hoće jedinstvo Crnogoraca – ali časno, a ne ropsko! Te da tijem izdjejstvuju sebi ugled kod gedža i zabašure što su im džabe, toliko godina, jeli špijunski hljeb. Da se osvete svim onim ozbiljnim i poštenim Crnogorcima koji su htjeli časno jedinstvo ne samo sa Srbijom nego čitavom Jugoslavijom.
Oni su ove Crnogorce već kao otrovane detektive sve uvrstili u protivnike jedinstva, separatiste i italijanske pristalice, da su posle pozatvarali sve bivše ministre crnogorske te veliki dio viših oficira i uglednih ljudi.
Ni ovi tjesnogrudi crnogorski izrodi i bijednici, ni bijedni gedžovi, nijesu shvatili težinu svoga nevaljalog rada kobnog no cijeli jugoslovenski narod.
Ova Skupština, koja je ruglo ne samo Crne Gore i njene sjajne prošlosti, već je ruglo savremenosti i svih sila Antante.
Ova Skupština je učinila te je izgubljen Skadar, Istra, Fijuma, na se može reći i Zadar sa svim ostrvima u Jadranskom moru, sa svim ostrvima pored Dalmacije.
Zašto? Evo – zato!
Italija i skoro sve zapadne države vazda su zazirale, bilo od stvaranja jedne slovenske države na Balkanu bilo od prevlasti Rusije na Balkanu.
To su njihove vjekovne težnje – cijepanje balkanskih naroda u male državice i podržavanje jednih protiv drugih.
Italija se bojala, da ako se sredi jedna jugoslovenska država prostorne veličine Italije, bogate svim i svačim s mnogobrojnim, najboljim, najtvrđim i najljepšim morskim pristaništima i lukama, da će joj ona biti opasan takmac, ako ne bar u okupiranju njene teritorije, ono u trgovini.
Italija na cijeloj istočnoj strani nema nijednog svoga pristaništa ili ratne luke od neke važnosti sem tek sada stečene Pole u Istri.
A nije joj bogzna šta ni Zapadna obala.
Nu, jadna Italija vidi našu teritoriju, a ne vidi da mi nemamo glava ko¬je vide dalje – od nosa!
Ali kad je viđela zauzetu Crnu Goru kojoj su no Berlinskom kongresu 1915. pripali Boka Kotorska i Dubrovnik, zar je mogla dozvoliti da nam još pripadnu Zapadna Istra s Fijumom, Zadar a osobito Skadar.
To nije nikada, iz svojih ličnih interesa, mogla da dozvoli, nego se bacila na nas kao na divlju žrtvu, te pomoću Crne Gore, tj. prijetnjom njene restauracije, oduzela je Fijumu, Istru i Skadar.
Jer treba znati da je Ingleška prećutkivala crnogorsko uništenje, ne govoreći ni da-ni ne!
Francuska je pomagala Srbiju i javno radila da se uništi Crna Gora.
Italija ju je kao bajagi – htjela.
Međutim, ona je njome samo strašila gedžovane te je tako oduzimala dio no dio naše teritorije.
Nikad nijesam vjerovao u stalnost italijanske politike i njenu ozbiljnu pomoć za našu stvar.
Ovo govorim iz svog iskustva, kad sam bio u komisiji 1914. za razgraničenje s Albanijom i prilikom zauzeća Skadra od strane Crne Gore 1915. trupama kojima sam komandovao. Nego je Italija s nama trgovala i još će nastaviti trgovinu.
Nego čas je da ovo privedem kraju.
Neka se stide sve sile Antante kad su onako postupile s Crnom Gorom i njenim Crnogorcima.
Jedinstven je to slučaj u istoriji naroda i ratova: da saveznici kao pobjednici unište jednog svog saveznika u korist drugog i da jedan narod ravnodušno uništi svoju državu, pogazi svoju slobodu, svoju sjajnu tradiciju i da pristane na robovanje – kao što su Crnogorci učinili – ne pamti istorija vojevanja!!“, navodi đeneral Radomir Vešović.
(Vidi o tome: Đeneral Radomir Vešović, „Memoari“, (autobiografija, dnevnici, besjede, polemike, suđenja, pisma), izdavač Unireks-Podgorica, Beograd, 2005. str. 357-361).
Za učesnike Podgoričke skupštine, kralj Nikola je rekao, prema memoarskom svjedočenju njegovog ministra u egzilu Nikole-Nika Hajdukovića, sljedeće: „Eto, vidite li što radi jedna sačica nesretnika. To su bijednici i izdajnici Crne Gore i jednoga dana će skupo da plate to izdajstvo što čine prema svojoj grudi zemlje“ (Vidi o tome: Niko Hajduković, „Memoari“, čiji se original čuva u Istorijskom institutu Crne Gore, a koji su objavljeni (priredio mr Slavko Burzanović), u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID 2000. godine.
Ergo, kome, racionalnom i polititički pragmatičnom, a nacionalno i demokratski samosvjesnom, danas nije jasno da oni koji veličaju Podgoričku skupštinuiz 1918. godine, „nijesu“ (a objektivno i subjektivno jesu) protivnici postojanja samostalne Crne Gore i građanskog društva u njoj, taj je očigledno ideološki i politički opasno zalutao u vremenu i prostoru i ne može se predstavljati kao odani sin majke i domovine-Crne Gore. Bjelaši i četnici i slobodna i nezavisna Crna Gora nikad nijesu bili i ne mogu biti i neće njeni saveznici i ići rame uz rame, ruku pod ruku. Naprotiv. Jedno drugo isključuje i određuje kao međusobnu, prirodnu i suštinsku divergenciju.
Piše
Novak Adžić, istoričar i pravnik
