Problem sa borbom protiv islamskog terorizma jeste da se sve više bore s jezikom i s onim što je razumno reći.
Kada neko ispali metak na nedužnog turistu na plaži ili kada odsijeca glavu nekome i postavi je na ogradu ili kada se raznese eksplozivom u džamiji u Kuvajtu, a kada za sva tri zločina neko “tvrdi” da su djelo iste odvratne organizacije, sigurno je očigledno da se borimo s istom specifičnom formom zla. To je terorizam.
Ali šta su ciljevi ovog terorizma? Da li je to religija? Da li je to politika? Da li je riječ o otrovnoj mješavini u kojoj su njih dvije? I kakav je tačno njen odnos s islamom? Mnogi pametni muslimani sada pokušavaju da sada, razumljivo, razdvoje svoju vjeru od bilo kakve veze s ovom vrstom nasilja.
Odlični Reman Kristi, poslanik Gilingema, pokrenuo je kampanju da se promijeni način na koji govorimo ISIL-u.
On ističe da veoma često korišćeni termin Islamska država sam po sebi predstavlja kapitulaciju pred ovim sadistički i odvratnim ubicama. Oni ne vode državu, a njihova gangsterska organizacija nije islamska, već narcisoidni kult smrti.
Remanova poenta je da, ako ga zovete Islamskom državom igrate njihovu igru; činite dostojnim njihovo kriminalno i varvarsko ponašanje, dajete im propagandni podsticaj koji ne zaslužuju, naročito u očima nekih tipičnih mladih muslimana. On želi da se odbaci ovaj termin u korist više pogrdnih imena kao što su “Daesh” i “Faesh”, a njegova tačka zaslužuje širu raspravu.
Ali tu su i drugi koji idu još dalje i uklanjaju bilo kakvu referencu na riječi muslimanski ili islam diskutujući o ovoj vrsti terorizma, sa čime, bojim se, nijesam saglasan. Mogu dobro razumjeti zašto se većina muslimana tako osjeća. Šta god mi mislili o “istini” o nekoj religiji, postoje milijarde ljudi za koje je vjera odlična stvar: utjeha, inspiracija, dio njihovog identiteta.
Postoje stotine miliona muslimana za koje je riječ “islamski” izraz najviše pohvale. Oni preziru konstantno povezivanje islama sa terorizmom, kao da jedno nastaje iz drugog. Njima se ne sviđa čak ni koncepr islamskog ekstremizma, jer izgleda da podrazumijeva besprekorni kontinuum muslimanskog vjerovanja i ponašanja: od liberalnog do tolerantnog, pa do konzervativnog, preko nazadnog do terorističkog.
Njihova poenta je da je terorističko nasilje strano islamu i to je ono zbog čega uporno tvrde da bi trebalo odbaciti sve reference na muslimanski i islamski terorizam.
Oni smatraju da je svaka upotreba riječi islam ili musliman u takvom kontekstu zapravo uvredljiva ili pogrdna i da pomaže otuđenju ljudi koje je potrebno pridobiti.
Jednom me je jedan prijatelj musliman pitao: “ti ne bi govorio o hrišćanskom terorizmu, zar ne”. I ima istine u tome. Mi ne govorimo o “hrišćanskom terorizmu” čak ni u kontekstu sektaškog nasilja između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj. Zašto izgleda kao da kompromitujemo cijelu religiju povezujući je sa nasilnom manjinom? Pa, bojim se da postoje dva razloga zbog kojih je ta asocijacija neizbježna.
Prvi je jednostavna jezička stvar i potreba korišćenja termina koji svako može lako da shvati. Veoma je teško otkloniti sva pominjanja islamaili muslimana iz ovakvih rasprava o terorizmu, jer moramo odrediti šta zapravo govorimo. Ispostavlja se da zapravo ne postoji riječ da opiše islamistički inspirisan terorizam da na neki način ne djeluje kao predrasuda, makar za muslimanske uši.
Ne možete reći salfatist, jer postoji mnogo mirnih salfatista koji se pridržavaju zakona. Ne može se reći ni džihadisti, jer je džihad, ideja borbe, centralni koncept islama koji ne uključuje nužno i nasilje, jer se zapravo u džihad može ući i protiv sopstvenih moralnih slabosti. Jedina riječ za koju izgleda da postoji opšta podrška među muslimanskim liderima je Kharijite, što znači jeretici, a koja nije, najblaže rečeno, riječ u opštoj upotrebi u britanskoj javnosti.
Ne možemo samo nazvati to terorizmom kao što neki predlažu, jer ga moramo razlikovati od ostalih oblika terorizma, bilo da su u pitanju teroristi nad pravima životinja ili Sendero Luminoso marksisti. Moramo govoriti jasno i nazivati stvari pravim imenom. Ne možemo cenzurisati upotrebu riječi musliman ili islamski.
Ovo ostavlja mogućnost da se većina ljudi izvuče. Ako negiramo bilo kakvu vezu između terorizma i religije, onda govorimo da nema problema ni u jednoj od džamija, niti da u vjerskim spisima postoji bilo šta što bi moglo biti izvrnuto ili pogrešno tumačeno, da ne postoje vjerski lideri koji siju mržnju protiv Zapada, te da nema preokretanja vjerskih ubjeđenja u političke svrhe.
Ako očistimo vokabular od pozivanja specifičnih vjerskih udruženja sa problemom, ne samo da ćemo ignorisati tvrdnje terorista (koje mogu biti razumne), ali i važnu činjenicu da postoji borba za budućnost islama i njegovom prilagođavanju 21. vijeku. Terorizam koji viđamo širom muslimanskog svijeta je dijelom funkcija te borbe i hroničnih neuspjeha islamističkog shvatanja da se napravi razlika između politike i religije.
Borba se, zapravo, vodi za moć, prije nego za duhovnost, ali to ne znači da možemo ignorisati snagu religijske dimenzije. Nije važno oko kojeg se termina usaglasimo sa muslimanskim zajednicama, da bi opisivao ideologiju terora – islamizam ili islamofašizam, već je moramo brzo primijeniti, a zatim se potruditi da iskorijenimo fenomen. Ako želimo da ih pobijedimo moramo svi barem da znamo njihovo ime.
Boris Džonson
Autor je gradonačelnik Londona i kolumnista britanskog Telegrafa
