Njemci su, čini se, romantičari. U svakom slučaju su nesigurni. Nedostaju im riječi. Nisu sigurni kako da se odnose prema fenomenu zvanom milion izbjeglica. U početku su bili veličanstveno predusretljivi i spremni da pomognu. Sada se sve više probija bijes i odbijanje. Politička i društvena rasprava u međuvremenu je nabijena mržnjom. U svakom slučaju, te rasprave su rijetko ili nikad trezvene i utemeljene. Pitanje koje se nameće, a to je kako zbrinuti i trajno integrisati milion novih građana Njemačke, ostaje bez odgovora. Onaj ko se zalaže za izbjeglice, važi za naivnog sanjara i čudaka. Onaj ko je protiv, odmah biva proglašen za desnog ekstremistu ili nacistu. Politički diskurs oteo se kontroli. Da stvar bude još gora, svakodnevno se negdje u Njemačkoj napadaju izbjeglički centri. Broj tih napada već je prešao zastrašujuću granicu od hiljadu.
Novogodišnja noć je promijenila sve
O samim izbjeglicama danas ne govori gotovo niko i to otkako je u novogodišnjoj noći u Kelnu, horda, uglavnom stranaca porijeklom iz zemalja sjeverne Afrike, seksualno zlostavljala i pljačkala žene. Zabilježena su i silovanja. Policija je zakazala do zabrinjavajućih granica jer nije bila u stanju da zaštiti čast tih žena. Policija isto tako nije mogla da zaštiti Kelnsku katedralu koja je satima bila gađana raketama. Policija nije bila u stanju da obezbijedi poštovanje jedne od najljepših sakralnih građevina Evrope i, što je još važnije, prema vjernicima koji su se nalazili u toj zgradi – a to je nivo poštovanja koji se može očekivati od svakog izbjeglice na ovom svijetu. Otada je vjera Njemaca uništena: kako u sebe, tako i u izbjeglice.
I otada dramatično raste kritika na račun kancelarke Angele Merkel. Ona je otvorila granice izbjeglicama koji su se našli zatočeni u Mađarskoj. To je bilo opravdano iz humanitarnih razloga i naišlo je na podršku većine Njemaca. No za sve ostalo kancelarka nije imala koncept. Rijeka izbeglica nije presahla, a Angela Merkel nije uradila ništa osim što je uporno ponavljala poznatu mantru: obezbijediti spoljne granice Evropske unije, raspodijeliti izbjeglice po zemljama EU, odbraniti Šengen i otvorene granice, boriti se protiv uzroka koji ljude tjeraju u bjekstvo, sarađivati s Turskom… Ukratko, potrebno je tražiti evropsko rješenje – racionalno i moralno. Međutim, problem u čitavoj toj stvari jeste to što evropsko rješenje još nije ni na vidiku. I podrška takvom rješenju kopni, kako u Njemačkoj, tako i u kancelarkinoj stranci. Angela Merkel je na političkoj pozornici ostala usamljena, dosadašnji partneri su je ostavili. U takvoj situaciji, šefica vlade može da postane istorijska veličina, ali, uprkos tome, može i da politički propadne.
Niko ne zna kako dalje
To ima dva neugodna propratna politička efekta: Evropa je razjedinjena kao nikada do sada ili, ako se gleda iz drugog ugla, nikad nije bila tako jedinstvena u osudi Njemačke i Angele Merkel. A u Njemačkoj raste jedna ekstremno desna snaga i na dobrom je putu da postane relevantni politički faktor. Taj njemački fenomen doduše može isto tako brzo da nestane kada se prebrodi izbjeglička kriza. No Evropa je na granici izdržljivosti, sile koje je drže zajedno su na izmaku. I rješenje nije na vidiku. I nemali je broj onih koji se pitaju: zar Evropska unija nije bila ideja koja funkcioniše samo kada nije suočena s problemima. U svakom slučaju, trenutno je u pohodu nacionalni egoizam ili spremnost na jednostrane, nacionalne poteze.
To je visoka cijena kojom se plaća humanitarni gest Angele Merkel. I ta cijena bi mogla još da poraste, ukoliko se ispostavi da je ideja o brzoj integraciji iluzija. Kada se Njemačka suoči s formiranjem paralelnih društava. I kada sudar kultura, u ovom slučaju s kulturom islama, bude žešći nego što to želimo. Upravo to naslućuju, upravo od toga strahuju mnogi Njemci. To podiže napetosti i političke rasprave čini žestokim i agresivnim. To dodatno širi nesigurnost, jer energija za racionalnu i hladnokrvnu analizu često nedostaje. A to je, kao što smo već zaključili, upravo ono što Njemce često pretvara u romantičare.
