Kolumne

Kvadratura crnogorskog kruga

Sve je surogat, neuvjerljiva zamjena za pravu stvar, jednako ozbiljna kao ono kada junak Vukotićevog slavnog animiranog filma zabije glavu u pijesak, dok mu gore sijeva gola zadnjica. Da bi promijenio gaće, mučenik.

Naša je politika brutalno srozana na iskaz da li ste za ili protiv “Šefa režima”. I tačka. Tj. – i točka, kako je pisao Njegoš. Izvan te simplifikovane realnosti ne postoji gotovo ništa što bi zavrijedilo pažnju pučanstva. Pušti priču, reči mi jesi li za ili protiv!

Crnogorska politika je rabota u kojoj su čak i jednakoobrazne partijske kravate novost. Samo nedostaje slavna “samokritična” fraza iz prethodne društveno-ekonomske formacije: “Nemojte mene, drugovi!”

Elementarne stupidarije prolaze neprimijećene. Bez komentara. Čak se i fašistoidne javne poruke zabrađenih sveštenika nevoljno komentarišu, izuzimajući grupu onih koji to uporno čine u gotovo  tridesetogodišnjem intervalu, shvatajući značaj crkvenog pitanja za crnogorsku politiku i kulturu. Može taj pop da vas prokune, pa da vam se osuši ruka ili da vas napadne neizlječiva boleština, kažu. Pa se onda navode primjeri … Čovjek je mnozinu odaslao u vječna lovišta, visok procenat učinkovitosti kletvi, nema što!

To je, dakle, jedna tužna stvar, poslije svih ovih godina i Tantalovih muka koje je crnogorsko društvo prošlo od puča 1989. godine i otužne AB “revolucije”, da se ne vrćemo još dalje, na vremena koja sve manje ljudi pamti.

S druge strane, crnogorska politička kultura, a i ona opšta, je još uvijek u maglama, samoobmanama i plitkim prevarama, na koje nas je sirovo podsjetio Rječnik. Ta je brljotina najsvježiji primjer nezavršenih poslova crnogorske istorije. Još smo u kašnjenju, i to ozbiljnom.

Povrh svega toga, pred istorijskim upitom o članstvu u NATO-u, čak se i “najtvrđi” Crnogorci (ne, dakle, oni “od juče”) ustežu da tu temu sagledaju u njenoj punoj važnosti i strateškom karakteru. Nemoj to tako često pominjati, ne valja to, reći će nam da navijamo za vladajuću partiju.

Bauk satelita kruži Crnom Gorom. Samo je prosta, uproščena i “hrabra” retorička agresija, a, po potrebi i mogućnosti, i ona fizička, dokaz pravog opozicionarstva. Kakva Srebrenica i bakrači? To svađa ljude, jel’ te. Crkva, opet “svađa”. Država, dosadno, svađa. Ne pominjati ništa. To je vlast izmislila, čak i dokumente iz pretprošlog vijeka.

Takva nesigurnost i neodlučnost u prepoznavanju nacionalnih i državnih interesa je upravo zastrašujuća. Pametan je onaj sa kravatom koji to ne pominje i ne smije da pomene, a pogrešan i naivan onaj koji insistira da je to cilj koji daleko nadilazi privremeni (koliko god da je ta “privremenost” dugačka) karakter naše vlasti. Bilo koje partije i bilo koje vlasti.

Zato će oktobarski izbori biti najteži do sada. Zablude i predubjeđenja neće odagnati ni pojačana kontrola, niti “vlada izbornog povjerenja”. Naprotiv: što će vam veće konfuzije kada retorički revolucionarni opozicioni ministri (inače, ovo posljednje je nemoguće prevesti na jezik regularne demokratije) jednim okom gledaju kako da ostanu u Vladi, bez obzira na rezultate prvih izbora na kojima će učestvovati, a drugim motre efekte svojih populističkih poteza na rezultate istraživanja javnog mnjenja. Koja su “sva lažirana”, naravno.

I tamo ukrug, dok vam se ne zavrti u glavi, pa čak i misao da Crnu Goru treba da mijenjaju oni koji je poštuju i vole ne doživite kao sumnjivu i opasnu, jer nas podsjeća na našu tužnu stvarnost.

Jer, takav stav, da je bolje da ovu zemlju mijenjaju oni koji žele da ona postoji i kojima nije mrzna, nikoga ne oslobađa odgovornosti za pogrešnu politiku, korupciju i ostala nepočinstva.

Može li ta komplikovana neprepoznatljiva sofisticirana nenarodna preteška suvišna ideja imati razumijevanje i podršku građana u današnjoj Crnoj Gori?

(Autor je predsjednik Cdu)

Send this to a friend