Kolumne

Labudova pjesma uličnih protesta

Demokratskom frontu i njegovim glavarima Mandiću, Medojeviću, Kneževiću, J. Vučiniću itd., priviđa se, poput pustinjske fatamorgane, narod kojeg nema uz njih, a kojeg bi željeli okupiti iI tobože povesti u promjene, na njihov način, preuzeti vlast antiustavnim putem, bez izbora i položiti zakletvu imaginarnoj Velikoj

Srbiji i svome prvosvešteniku Amfilohiju, koji je došao da ih ohrabri i bodri i održi govor iz kojega je vidljiva mržnja prema Crnoj Gori, crnogorskoj naciji i građanskom društvu i demokratskom poretku. 

U staračkim danima i ideološkom opsjenarstvu, srpski mitropolit Amfilohije je uobrazio da je izaslanik rimskog Cara Konstantina, te Svetog Vladimira i Svetog Petra Cetinjskog, pa se malobrojnim pristalicama na glavnom podgoričkom bulevaru obraća kao da je on njihova reinkarnacija. 

Noćna mora su mu postali Sekula Drljević I Josip Broz Tito, pa se u svom govoru opet ostrvio na njih, sa ciljem da ih predstavi kao najveće “antisrbe” i “tvorce crnogorske nacije”.

U front podrške razapetim uličnim šatorima, halabuci i neprimjerenoj retorici brojnih govornika koji se smjenjuju na bini na pločniku ispred Skupštine Crne Gore, četnickoj ideologiji, ikonografiji Ravne Gore, pridružio se Amfilohije Radović, ne sa regimentom, već sa nekoliko srpskih popova, među kojima je bio upadljiv i jedan priučeni pop iz Bara, bivši novinar beogradske “Duge” i ratnohuškački reporter s početka devedesetih godina prošlog vijeka, koji je poznat po tome što je afirmisao i promovisao Arkana u to zlo vrijeme za narode i zemlje bivše Jugoslavije.

Stiže deklarativna podrška demonstrantima iz pojednih beogradskih ideoloških, intelektualnih i političkih centara, ali je ona prilično blijeda i mršava. U toj podršci prepoznatljiva su imena istaknutih negatora crnogorske nacije i protivnika nezavisnosti Crne Gore (Čedomir Antić, Miša Đurković, Milo Lompar…). 

Nije izostala podrška ni Srpske radikalne stranke, čijem je šefu Vojislavu Šešelju nedavno Amfilohije uručio orden Njegošev, kojeg je on lično izmislio u manipulativne svrhe i kojim pokušava da devalvira i komromituje istorijskog Njegoša. Stigao je bio na ispomoć i jedan bradati samozvani četnički komandant, koji se predstavljao da je ratovao u Ukrajini, a kojega je s razlogom MUP Crne Gore deportovao kao neželjenog gosta.

I opet, uprkos svoj logistici, protestantima nedostaje ono što je najvažnije-narod. 

Uzalud su klikovali da će ih biti na protestima čak 400.000. Pošto su kolovođe protesta prećutno shvatile da u Podgorici nikako da okupe šire narodne mase, da ne bi priznali fijasko koji je evidentan, krenuli su u organizovanju protesnih šetnji diljem Crne Gore. Tu se tek pokazuje njihov debakl. Na Cetinju je, recimo, u toj šetnji bilo je svega devet lica. A u ostalim gradovima opet veoma mali broj ljudi. U Kotoru Amfilohijev paroh okačio na crkvi zastavu sa četiri ognjila, kao simbol njihovog srpstva, a poslanik M. Knežević kao da je jedva pronašao, u gradu pod zaštitom UNESCO-a, jedan manji broj ljudi-te toliko da mu prave društvo u njegovom poroznom ideolosko-političkom performansu. 

U Budvi je Pokret za promjene pokazao da nije kadar okupiti ni, u optimističkoj varijanti, jedan autobus svojih pristaša. U drugim gradovima iste ili slične scene, kao u Budvi i Kotoru.

Dakle, pokazala se do sada i potvrđuje se sva neozbiljnost organizatora protesta i nesposobnost vođstva Demokratskog fronta da se prihvati ono što je relevantno i realno, a to je: da su promjene u Crnoj Gori moguće jedino evolutivno i to ustavnom i legalnom parlamentarnom političkom borbom i da se u izbornom ciklusu konstituiše, održava ili mijenja vlast. 

Svaki drugi pristup je nedemokratski i temeljno necivilizacijski. Što prije organizatori ovih protesta, koji su po svemu postali i više nego dosadni, shvate da je za njihovo političko preživljavanje najbolje da odustanu od njih, biće manje izloženi vlastitoj političkoj autodestrukciji i kompromitaciji.

Ne može se govoriti o tome da neko želi dobro Crnoj Gori i njenim građanima ako sa barjacima druge države juriša na vlastitu, sa ciljem da je pokuša polomiti ili srušiti. To je klasično licemjerje. 

Sami sebe su demaskirali organizatori i kolovođe ovih uličnih protesta i pokazali su da im svakim danom sve više propada pokušaj da nađu što čvršće uporište, oslonac u biračkom tijelu uoči predstojećih redovnih parlamentarnih izbora.

Autor 

Novak Adžić, istoričar i član Mitropolitskog Savjeta Crnogorske pravoslavne crkve

Send this to a friend