Kolumne

Mališani i kućni ljubimci. Da ili ne?

Životinje uče djecu odgovornosti, disciplini, strpljenju, požrtvovanosti, nježnosti i empatiji. Uče ih takođe da stvaraju radne navike. Šetnja sa psom, „razgovor“ sa papagajem ili hranjenje hrčka mnogo je bolji predah od učenja nego što je to gledanje televizije ili igranje video igrica. Sa kućnim ljubimcem djeca će naučiti da borave u prirodi i otvoriti nova polja interesovanja. Ljubimci uče djecu životu, na način što se ona kroz životnje možda i prvi put susreću sa rađanjem, bolešću, smrću i uče kako da se u toj situaciji snađu.

Što se tiče djetetovog socijalnog okruženja ljubimac je jako dobar način da učimo djecu kako da dijele, kako materijalne stvari tako i ljubav roditelja sa braćom i sestrama. Istraživanja pokazuju da su djeca koja imaju ljubimce komunikativnija, lakše sklapaju prijateljstva i oni im pomažu u izgradnji samopouzdanja i samopoštovanja.

Postoji i medicinska činjenica koja ide u prilog tome da kućni ljubimci povoljno utiču na razvoj djece. Neke studije su čak pokazale da djeca koja su u bliskom kontaktu sa životinjama imaju manju sklonost alergijama, kao i to da su kasnije, u odraslom dobu, manje skloni depresiji.

A uzrast djeteta? Iako mnogi stručnjaci smatraju da dijete treba da ima najmanje šest godina prije nego kućni ljubimac stigne u dom, svaki roditelj ipak najbolje poznaje svoje dijete i zna koliko je ono zrelo za takvu odgovornost. 

Ako smatrate da je vaše dijete spremno za kućnog ljubimca, možda bi bilo dobro da ga prvo upoznate sa ljubimcem nekog vašeg prijatelja i pratite njegovo ponašanje. Porazgovarajte sa djetetom o tome kako životinje žive, što vole a što ne vole. Potrebno je da dijete shvati da je to živo biće koje treba njegovati i paziti kao i svako drugo.

Nemojte ostavljati jako malo dijete samo sa ljubimcem. Koliko god mislili da poznajete svoje dijete, pa i kućnog ljubimca dobro je uvijek motriti na stvari, posebno ako se radi o mlađem djetetu. Djeca do četiri godine starosti često imaju nalete agresivnosti i bijesa jer nemaju sposobnost samokontrole, pa roditelji treba da budu svjesni opasnosti i po dijete i po životinju u ovim situacijama. To jeste obično samo prolazna faza, ali posledice mogu biti ozbiljnije.

Osim što djeca uče dijeliti roditeljsku pažnju, sam roditelj predstavlja model učenja ponašanja prema kućnom ljubimcu. Djeca gledaju način na koji se roditelji ophode prema životinjama i to im služi za primjer. Ovo i jeste najbolji model učenja brige o kućnim ljubimcima, jer djeca mlađa od deset godna ne mogu samostalno brinuti o većim životinjama kao što su to psi i mačke. Dakle, roditelj je taj koji vrši nadzor. 

Postavite pravila čim životinja dođe u kuću. Naučite dijete kako da ga pravilno drži i hrani, da ga ne smije vući za rep i uši itd. i što više ga uključujte u aktivnosi koje vršite sa ljubimcem.

Dakle, ukoliko dijete nema alergijsku reakciju od životinje ili neku vrstu jako izraženog straha, kućni ljubimac bi svakako mogao biti dobra odluka.

Send this to a friend