Države se razlikuju po svom geografskom položaju, veličini, obliku, prirodi, klimi, bogatstvu, jeziku, vjeri, kulturi… Ipak, svim tim zemljama i ljudima koji u njima žive je zajednička želja za sigurnošću i boljem sjutra. Vođeni tom željom pokušavaju da napredak obezbijede kroz razne svjetske integracije.
Kao sportista naučen sam od malena da pripadam nekoj zajednici. Sekcija, klub, reprezentacija, Balkan, Mediteran, Evropa, svijet…Prolaskom kroz ove organizacije i vremenom koje je bilo potrebno za to, bezbroj puta mi se nisu sviđale pojedine odluke i politike koje su u tim trenucima vođene, ali sam bio i suviše “mali” da bih mogao da na njih utičem. Mogao sam da napustiim organizaciju i nastavim da treniram sam.
Posljedica toga bi bila da ne bih mogao da nastupam na zvaničnim svjetskim turnirima. Ne bih mogao da pokažem svoju vrijednost,da valorizujem svoj rad, promovišem svoju zemlju u svijetu, iznosim svoje ideje, mišljenja i probleme određenoj organizaciji. Odlučio sam da ostanem član organizacije i da svojim zalaganjem i radom napravim rezultate i zaslužim poštovanje najvećih, najjačih, najmoćnijih, a da onda pokušam da kroz tijela tih institucija izrazim svoje nezadovoljsto i pokušam da riješim problem kao ravnopravan član tih, velikih.
Crna Gora je mala zemlja. Istorija je pokazala da se nalazi na prostoru koji je bio poprište brojnih užasnih nacionalnih i vjerskih ratova. Zato mislim da treba što prije da obezbijedi podršku od najvećih i najrazvijenijih zemalja svijeta i time ojača svoju sigurnost. Takođe, dešavanja u okruženju pokazuju da bez pune integracije u EU i NATO ne možemo obezbijediti neophodnu dugotrajnu sigurnost.
Ja znam da smo mi, Crnogorci, ponosan i hrabar narod. Borba za čast, slobodu i odbranu teritorije kroz istoriju nije nam strana, čak i ako je cijena život.
Siguran sam da ni današnje generacije, ako bi došlo do toga, ne bi obrukale pradjedove i djedove. Međutim, mi danas imamo mogućnost da bezbjednost i teritoriju branimo svojom mudrošću, a ne mačem i topom. Možemo da imamo svoju zemlju u kojoj ćemo biti apsolutno nezavisni, uz garantovanu bezbjednost i zajedno sa većima i moćnijima od nas.
U Crnoj Gori, kod jednog broja građana, postoji kao neka vrsta animoziteta prema NATO alijansi. Prouzrokovana je sjećanjem na bombardovanje u kom su i neki ljudi životom platili najveću moguću cijenu i takva reakcija je dijelom očekivana.
Ja se sjećam bombardovanja. Cijelo NATO bombardovanje sam proveo u Beogradu, u kući koja je svega 300 metara vazdušne linije udaljena od brda Straževica koje je danonoćno bombardovano.
Od prve ispaljena rakete do posljednje nisam imao ni jedno staklo u kući. Sirene, panika i strah za život bili su moja svakodnevica….Baš zato ja danas razmišljam kao neko ko je spreman da uradi sve što je u mojoj moći da smanjim mogućnost da se to ponovi mojoj djeci. Upravo iz tih razloga mislim da je članstvo u NATO najbolji izbor za Crnu Goru.
Ne mislim da je NATO savršen, ali mislim da svakako može donijeti velike benefite i koristi jednoj maloj zemlji kakva je Crna Gora. Mi ne možemo kreirati svjetsku politiku i uticati u velikoj mjeri na svjetske velesile, ali imamo obavezu da uradimo sve kako bi narednim generacijama ostavili sigurniju, izvjesniju i bolju budućnost u svojoj zemlji.
Moj stav je jasan i nedvosmislen DA za NATO, DA za Evropsku uniju, DA za nastavak implementiranja i integrisanja Crne Gore u svjetske tokove i institucije. Ipak, ne želim da na ovaj način utičem na ljude da imaju isto mišljenje kao ja, već da se prije svega dobro informišu a onda i razmisle šta je to dobro i da li ima nešto loše šta bi Crna Gora dobila članstvom u NATO.
Nadam se da će svoj konačan stav donositi na osnovu tih sagledavanja, a ne na osnovu toga koja je politička partija “za” ili “protiv” NATO-a.
Autor kolumne
džudista Srđan Mrvaljević
