Pojava ljubomore ne znači nužno i postojanje ljubavi. U nekim slučajevima ne mora ni postojati treća osoba. Ljubomora se ponekad može javiti samo kao emocionalna reakcija npr. muža koji se plaši da će ženin nastavak studija narušiti bračne odnose. Ali ipak, u većini slučajeva, u temeljima ljubomore jeste strah od suparnika ili treće osobe. U osnovi u temeljima svake ljubomore jeste potreba da budemo potrebni. Bračni partneri žele biti potrebni jer je to potvrda njihove vrijednosti, potvrda tjelesne i psihološke privlačnosti, da oni nešto za nekoga znače i da nekom predstavljaju vrijednost. Kad sve to ugrožava treća osoba, spontana reakcija na mogućnost gubitna biće ljubomora.
Odgovor na to kako se ljubomorno ponašanje najćešće ispoljava su dali autori Buss i Shackelford 1997, i Guerrero i Andersen 1998. Kod njih postoji dugačak popis tih oblika a najčešći od njih su: Nadgledanje, nadzor i špijunuranje partnera, ograničavanje partnera, manipulisanje, izražavanje negativnih emocija kad je partner u blizini suparnika, nasilno komuniciranje, agresija na predmetima, grubo komuniciranje s partnerom, udaljavanje, izbjegavanje i poricanje isl.
Osim pola bračnog partnera i osobina potencijalnog suparnika, postoje i mnogi drugi niz prediktivnih varijabli za pojavu i snagu ljubomore. Međutim, od osobina partnera, izdvajaju se nisko samopoštovanje, neurotičnost, introvertiranost, posesivnost, anksioznost, emocionalna zavisnost… ( Buunk, 1997., Mathes, 1991.).
Reakcije pri borbi sa ljubomorom su različite kod muškaraca i žena. Žene će mnogo češće od muževa posumnjati u sebe, zaključiti da nisu dovoljno privlačne i smatrati da je zato muž našao novu partnerku, pa će uraditi sve da povećaju privlačnost. Muževi će i ranije nego posumnjaju u preljubu, biti mnogo posesivniji od žena. Sve ovo vodi do veoma čestih sukoba u braku, što ponovo naglašava veliku važnost ispitivanja ovog fenomena.
Nije lako dati definiciju ljubomore, naročito bračne, a pošto je sveprisutna i veoma interesantna za ispitivanje, razni naučnici su se trudili već jako dugo da je na neki način definišu. Zbog toga, danas postoji veliki broj definicija ljubomore, koje se čak, moglo bi se reći i međusobno nadopunjuju.
Szentmartoni ( 1982) definiše ljubomoru kao složen osjećaj koji uključuje ljubav, strah od gubitka te ljubavi, ljutnju zbog poremećene sigurnosti; zatim srdžbu, tjeskobu, mržnju, osjećaj poniženja, stid, patnju, sumnju. On kaže da je u genezi ljubomore neophodno postojanje stvarnog ili zamišljenog rivala, kako bi se javila percepcija da se naklonost voljene osobe više okreće prema nekom trećem nego prema nama. Optužba nevjernosti se vrlo često izražava se uz veliko ogorčenje, pa i uz želju da se druga osoba kazni i da mu se nanese bol. Glavne vrste ljubomore koje se koriste u literaturi su: patološka ( paranoidna) , romantična , seksualna, racionalna, iracionalna, namjerna. Patološka ljubomora se obično ubraja među paranoidne simptome, a karakteriše je stalno traganje za dokazima nevjestva partnera uz izraženo negiranje i projektovanje kao odbrambenih mehanizama. Poseban je slučaj namjerna ljubomora, kada jedan od partnera svjesno i namjerno izaziva ljubomoru u drugom zbog određene koristi ili nečeg sličnog. Romantična ljubomora može se opisati kao kompleks misli, osjećaja i akcija uzrokovanih percepcijom opasnosti koja prijeti samopoštovanju ili/ i samoj vezi, kad te prijetnje nastaju na temelju stvarne ili moguće privlačnosti između partnera i (možda samo pretpostavljenog) rivala. Ovdje se ne radi o stvarnoj (seksualnoj) nevjeri nego o emocionalnoj naklonosti nekoj trećoj osobi. Seksualna ljubomora nastaje kad se sumnja u stvarnu nevjeru. Istraživanja i praksa su pokazali da su muškarci skloniji seksualnoj ljubomori, a žene romantičnoj, iako ta razlika nije previše značajna.
Kod zavisnog osjećaja vrijednosti, neki naučnici upozoravaju na opasnost koja prijeti svakom braku u kojem muž i žena žive svoj identitet isključivo na temelju dijadičke veze, tj. u odnosu jedno prema drugom: muškarac vidi sebe samo kao muža, žena samo kao suprugu. U takvim brakovima gotovo nužno dolazi do krize u određenom razdoblju života, koje se može prilično tačno odrediti. To je obično period poslije četrdesete godine života. Tu se ne radi o seksualnoj krizi, nego prije svega o egzistencijalnoj: osoba shvata da je dosad na neki način negirala svoju jedinstvenost i svoje postojanje. Do krize dolazi onda kad jedan od partnera osjeti potrebu da ponovo doživi svoju individualnost, a drugi partner to vidi kao avanturizam izvan braka, pa će sve takve pokušaje i interpretirati kao zahlađenje odnosa ili kao pojavu trećeg. Tu će reagovati ljubomorom.
Suprotno od muškarca, osjećaj lične vrijednosti nema veliku ulogu u ljubomori žene.
Goffi kaže da ljubomorna osoba smatra brak unilateralnom obligacijom (drugi je dužan da me voli!). Zbog jake želje za dominacijom ne dopušta partneru da održava normalne društvene kontakte , naročito sa suprotnim polom. On se na ovaj način brani od svih društvenih veza, jer pokazuje svoju nesigurnost vezano za sopstvenu vrijednost. Kada se ta odbrana pojačava, omalovažava se mišljenje partnera uz nametanje vlastitih mišljenja i teza.
Ljubomora je socijalni fenomen koji se bar djelimično uči i čija je manifestacija u zavisnosti od simboličnih stimulusa koji imaju značaj za pojedinca. Ovakva konceptualizacija ljubomore implicira da postoje dva faktora da bi pojedinac postao ljubomoran. Prvi od ovih faktora je onaj kada partner definiše ponašanje njegovog partnera/ partnerke kao u suprotnosti sa njegovom definicijom braka. Drugi faktor pokazuje na vrednovanje sopstvenog braka. Ponašanje partnera ne mora da bude samo seksualno. Može se ticati uključenosti u brigu o djetetu, odnosa sa kolegama, ili solo-aktivnosti partnera, koje onaj drugi procjenjuje kao da nije u skladu sa njegovim bračnim uvjerenjima (Hansen, 1985).
Ljubomora, naročito ukoliko se radi o nezdravoj, je disfunkcionalna emocija, što znači da nas onemogućava u svakodnevnom funkcionisanju. Ipak, bitno je da znate da je otvorena komunikacija sa partnerom, prije svega uvremenjena, izuzetno bitna. Iracionalna uvjerenja koja formiramo su različita i sasvim prirodna i očekivana za sve ljude. Samopreispitivanje ili preispitivanje ovih uvjerenja uz pomoć stručnog lica može u velikoj mjeri doprinijeti rješavanju ovog problema.
Marija Šćepović je po zanimanju dipl.psiholog MA Kliničke psihologije i psihoterapije, i REBT psihoterapeut na specijalizaciji
