Nerealan predlog liberala

I pored toga što bih sa većim dijelom ostalih stavki iz ovog zakona mogao biti saglasan, ovaj dio ne mogu da ne komentarišem negativno.

Naime, iz ugla bankarskog ombudsmana mogu da shvatim želju da se oni koji su u teškom materijlanom stanju, a pritisnuti kreditima, zaštite.

Međutim, ne mogu da shvatim kratkovidi pogled jednog poslanika na ekonomiju i bankarski sektor, a koji ovakav predlog donese u parlament.

Osim što bi njegovo usvajanje moglo da na prvi pogled zvuči odlično, zapravo u sebi nema ništa osim populističkog pristupa i dalekosežnih posljedica. S obzirom da bankari ćute lobirajući ili vjerujući da ovo neće biti usvojeno, osjećam se obaveznim da kritikujem ovu ideju.

Prvo, ako bankarski sektor uvidi rizik da neko zbog dobijanja otkaza može da ne vrati kredit neko vrijeme i odloži svoje obaveze smatraće ekonomsku klimu u Crnoj Gori još rizičnijom nego što je to sada. 

Rizik za nevraćanje kredita će porasti. To automatski povećava kamatnu stopu banaka i pooštrava uslove za njihovo davanje. Krediti bi, zapravo, poskupili onima koji mogu da ih vraćaju.

Drugo, radnik se ne stimuliše da zadrži posao, što dodatno znači da traži usavršavanje i sticanje novih znanja za konkurentnost na tržištu rada. Nema stimulans da radi osim za visoke plate, jer ne brine za egistenciju. Npr. kupio je stan kreditom koji ne mora da vrati dok ne nađe posao koji njemu odgovara, a hranu i režije će plaćati prihodima roditelja ili bračnog druga dok ne nađe posao koji mu odgovara. 

To znači da će radna snaga poskupjeti s jedne strane, jer će ova osoba tražiti bolje plaćen posao, a ekonomija oslabiti težim davanjem kredita i stagniranjem obrazovanja i usavršavanja radne snage.

Treće, državni aparat na jeftin i neodrživ način kupuje socijalni mir i biva manje stimulisan da stvara nova radna mjesta, jer je glasove kupio oslobađanjem obaveze građana što je isto kao da mu je platio novčanu nadoknadu u iznosu mjesečne rate, iako će je on kasnije svakako plaćati, ali odloženo, jer ljudska svijest ima tendenciju da razmišlja kratkoročno.

Na kraju, usvajanje ovakvog predloga bi bilo licemjerno jer poenta pomoći građanima nije da se oslobode ili odlože plaćanja već stvori ekonomija u kojoj će svoja plaćanja moći da obavljaju lakše jer im zaposlenost neće biti problem, a stimulans ka obrazovanju će im donijeti veće vještine i znanja i na taj način povećati prihode.

Tek nakon stvaranja ovakve ekonomije, koju očigledno za sada nismo sposobni da napravimo, imali bismo opravdanje za ovakav zakon jer bi on onda precizno definisao izuzetke oslonjene na istinsku socijalnu pravdu.

A socijalne pravde bez jake ekonomije nema, ne zaluđujmo se.