Mislim da to kod nas niko nije javio. Ili ja nijesam vidio. Osnivač italijanske Transnacionalne radikalne stranke okončao je herojsku misiju na ovome svijetu 19. maja. Neću o njemu više ni riječi, jer, ako sad nastavim, ispašće da smatram kako čitalac ne zna mnogo ili ništa o ovom osobenom političaru … Wikipedia je ionako pri ruci, ako se nema vremena sa ozbiljnije izvore. Sjećam se kako sam bio ushićen kad sam ga upoznao u Beogradu 1987. godine, na njegovom predavanju u Domu omladine. Panela je govorio pred desetak ljudi koji su se odvažili da slušaju italijanskog političkog ekscentrika. Ujutru su me zvali iz međunarodnog odjeljenja Centralnog komiteta SKJ da podnesem izvještaj. Jeste, baš oni. Zabrinuti bijahu. Što će tamo međunarodni sekretar omladinske organizacije Jugoslavije? Pluskvamperfekt.
(Poslije sam, u Ljubljani 1992., kao međunarodni sekretar LSCG, upoznao Emu Bonino, Panelinog saborca, koja će, prije nekoliko godina, biti i ministrica inostranih djela italijanske republike. Da ne pominjem sad s kim sam bio, da ne gubimo vrijeme ko je “pravi liberal” i ko je što radio od tada do danas. Znam da ćete razumjeti.)
Tokom radno-ugodne posjete vječnom gradu susrio sam (kao i za ostale susrete: uz presudnu pomoć ambasadora Del Monaka) i Franćeska Rutelija, nekadašnjeg gradonačelnika Rima i vođu opozicije lijevog centra, čuvene Margarite. Razgovor nas ne odvede na Panelu, kod kojeg je Ruteli počeo svoju političku karijeru. Pričali smo o drugim stvarima.
Njegova kancelarija, sa pogledom na kupolu katedrale Svetog Petra i velikim globusom na stolu u sali za sastanke mi se svidjela. Sve skromno. Na zidovima grafike i fotografije starog Rima. Njegov je djed projektovao čuvenu Fontanu delle naiadi, sagrađenu krajem XIX stoljeća, na Trgu Republike, koja je skandalizovala tadašnji konzervativni Rim. Obnažene prsate nimfe je “legitimizovala” jedna odobravajuća opaska mlade kraljice Jelene, pa je fontana otkrivena za oči javnosti. Svi se Italijani, i ljudi iz političkih vrhova i “obični” građani na ulici rado sjete crnogorske princeze. Imaju zašto.
Razgovor neposredan, odmah “per tu”, Ruteli se “pravda” što je direktan. Ništa ne brini, rekoh, ja sam kao Ti. Dan kasnije sam dobio poziv za važan sastanak Partije evropskih demokrata u Atini. Direktan čovjek, zaista.
Prije toga sam posjetio senatora Kitija i njegove kolege iz senatskog komiteta za spoljnu politiku. Njihov ured na trgu Svetog Eustahija je priča za sebe. Domaćini oduševljeni nedavnom posjetom Crnoj Gori. Pomenusmo, pored drugih stvari, kako će rezultat britanskog referenduma imati dalekosežne posljedice. Svijet se smanjio i ubrzao.
Hodajući “Dugim rukavom”, hodnikom u Predsjedničkoj palati Kvirinale, nekadašnjoj rezidenciji papa, oduševljavam se nebrojenim grafikama. Na ulazu u kabinet ambasadorke D’Alesandro, savjetnice za spoljnu politiku italijanskog predsjednika, dočekuje me zbirka portreta njenih predhodnika na toj funkciji. Prepoznajem dvojicu: ambasadore Stefaninija i Zanardi-Landija. Prvoga, našeg velikog prijatelja, sam imao zadovoljstvo da ugostim prilikom njegove nedavne posjete Crnoj Gori, a za drugoga me veže jedan uspješni, jedan spriječeni, kao i susreti koji nijesmo mogli dozvoliti da se obave, kada je tadašnji italijanski ambasador Zanardi-Landi želio sam da bira svoje sagovornike prilikom oproštajne posjete Podgorici. To su godine prije referenduma, naravno.
D’Alesandro je, između ostalog, bila i veleposlanica u Zagrebu, pa se otvoriše i hrvatsko-crnogorske i regionalne teme.
Na izlazu iz Kvirinala fotografišem prastari lift, drvena rešetka i debelo staklo, sa mojom sijenkom koja stvara optičku varku. To je jedina fotografija sa svih razgovora: nijesam došao da se slikam sa sagovornicima, već da pričamo.
U čuvenoj Farnezini, građenoj da bude sjedište Musolinijeve partije, tako nedostupnoj u godinama prije crnogorskog referenduma, dočekuju nas (tu je i naš ambasador Antun Sbutega) ambasadori Bućino-Grimaldi i Orizio. Prvi je na čelu sektora za evropske poslove, a drugi onome posvećenom našim zapadno-balkanskim problemima, opasnostima, projektima i nadama.
Šteta što ne mogu o svim detaljima razgovora, koji ispade dvostruko duži od predviđenog. Uživam, jer pričam sa vanredno informisanim, nekada se govorilo “rasnim” diplomatama … Srdačno, ugodno i korisno.
Odlazim na ručak “u četiri oka” sa ambasadorim Orizijem. Kažem mu da me njegov stari SAAB podsjeća na Kurta Voneguta, pisca-filozofa, koji je bio njujorški distrubuter ove švedske marke … Odlazimo u obližnji “Ćirkolo”, klub talijanskih diplomata i visokoh vojnih oficira. Mnoge teme, prijateljski tonovi, ideje i sugestije … Prošla su vremena “zaključane” Farnezine.
Kažem Andrei Oriciju da je Italija, od 2005. poslala tri sjajna ambasadora Crnoj Gori: Meućija, Barbantija i, posebno, Del Monaka. Takav sjajni niz će biti potrebno nastaviti, saglasni smo domaćin i ja.
Šetam poslije toga krajem. Nailazim na skromni spomenik Aleksandru Dubčeku. Ko se danas sjeća Gustava Husaka ili Vasila Bilaka, na primjer?
Pošto ne volim da čitam govore, sređujem misli za panel o desetogodišnjici crnogorske nezavisnosti. Valjda me ideja Dubčekovog odloženog uspjeha navela da u bilježnicu stavim: Zeko Maniti.
Knjaz Danilo je moj omiljeni Petrović Njegoš. Neopravdano i nepravedno zapostavljen i zaboravljen. Njegovu smo misiju, zapravo, završili tog maja.
Zadovoljan što ću imati dobru završnicu za moj dio predavanja, hodam lijepim prljavim neurednim fascinantnim gradom.
(Autor je predsjednik Cdu)
