Prvo su mi rekli dobru vijest. Čini se da ljudi u Londonu žive duže nego ikad do sada; zapravo, prosječan životni vijek porastao je oko sedam godina od 1990. Ne samo da uživamo u nikad dužoj starosti, već smo blagosloveni većim brojem godina u dobrom zdravlju, u stanju da uživamo i igramo se s unučadima u produženoj sunčanoj jeseni. Postoje, kako su rekli, djelovi Londona u kojima se po rođenju očekuje prosječan životni vijek negdje do kasnih devedesetih.
Nevjerovatno, rekao sam i zatražio da mi objasne. Da li je to zbog boljeg načina ishrane? Majmunske žlijezde? Matične mliječi? Da li ljudi u Londonu danas opstaju kao kavkaski isposnici hraneći se bademima i kozjim jogurtom? Zdravstveni tim mi je rekao da postoji mnoštvo faktora, ali da ne mogu biti sigurni koji je za ovo zaslužan.
Nema veze, rekao sam. Ostavite to meni. Dakle, šta je loša vijest? Zakašljali su se i pogledali jedni druge.
Loša vijest je, kako su rekli, to što ovoj dugovječnosti zapravo dolazi kraj, prema čemu bi sve vjerovatno moglo krenuti unazad. Postoji kriza kod mlađe generacije, rekli su: zdravstvena kriza koja će ozbiljno ograničiti njihove šanse da žive onoliko dugo koliko i njihovi roditelji. I znao sam šta će reći.
Svi znamo. Potrebno je samo da pogledate oko sebe. Postajemo sve deblji i deblji, a podaci o djeci u osnovnim školama su zastrašujući. Kada polaze u osnovnu školu, oko deset odsto djece je gojazno. Do jedanaeste godine stopa gojaznih se poveća na 20 odsto i nastavlja da se penje.
Pokušavao sam nekoliko minuta da umirim zdravstveni tim. Možda, rekao sam, čovječanstvo samo evoluira u novu normalu. Možda bi generacija endomorfa mogla biti naredna generacija mezomorfa. Možda ćemo s vremenske distance posmatrati ovaj period kroz klasu drhtavih gojaznih: homo sapiens crassus. Pitao sam se da li bi trebalo da prestanem da brinem i da naučimo da volimo različite oblike tijela, da prestanemo da osuđujemo, ali bojim se da mi to nijesu mogli reći.
Da, naravno da treba izbjegavati nepristojnost i osudu, ali realnost je takva da je gojaznost kao tempirana bomba. Ako ovako nastavimo, imaćemo epidemiju dijabatesa – a onda su oni počeli da navode neke od užasa te sve zastupljenije bolesti, ulceracije i amputacije, pa sam u ovoj fazi mogao da vidim da su bili u pravu.
Nacionalni zdravstveni sistem već troši dodatnih 10 milijardi funti godišnje na bavljenje sprečavanjem bolesti koje su posljedica gojaznosti. Džeremi Hant je to identifikovao kao jedan od najvećih izazova sa kojim se suočavamo u javnom zdravstvu. Ali prije nego što nestanu, želio sam da predložim rješenje ili dio rješenja, ono koje ne samo da će pomoći našoj djeci da izgube na težini, već koje će i definisati razliku između jednonacionalnih torijevaca i šašavih ljevičara koju su preuzeli Laburističku partiju.
Vreme je da se počne kampanja, krstaški rat, za sport u školama. Gledao sam ragbi u subotu uveče, a iako je konačni rezultat bio pomalo bolan, moralo se priznati da je to bila velika igra: vrsta igre koja inspiriše mlade ljude da se uključe u sport. I tako je užasavajuće da čitate o školama koje odbacuju ragbi iz bezbjednosnih razloga, ili da posjetite škole u kojima se nikada nije igralo ovalnom loptom. Gdje je tu mjesto za djevu poput mene tada, koji nije mogao da dribla loptu, ali je volio da ga igra pokupi i da njome bude pokrenut?
Pa, pretpostavljam, tu je tenis, ali pogledajte šta se tamo događa. Imamo svjetskog igrača u Endiju Mareju, uzora, čovjeka koji ima brojne fanove oba pola i svih uzrasta. A ipak čelnik Teniske asocijacije rekao mi je prije neki dan da je broj mlađih od 18 godina koji igraju tenis opao za 10 odsto i to samo u jednoj godini. Ne radi se o sportskim objektima, ili koučingu, rekao je, već samo o trendovima, o tome šta mladi ljudi smatraju da je kul da urade. Oni nijesu imali naviku da treniraju sport kad su bili veoma mladi, ili su to barem činili samo neki od njih.
Postoji ogroman jaz između očekivanja i količine sporta koja nudi plaćanje naknade školama. Zahvaljujući Vladi, dijete u osnovnoj školi će dobiti oko dva sata sporta nedjeljno. Ali, u besplatnim školama igraju se satima svakog dana. Nije ni čudo što su te škole toliko nesrazmjerno zastupljene u nacionalnim timovima.
Vrijeme je da podržimo našu briljantnu ministarku sporta Trejsi Krauč, a školski sport gurne na početak političke agende. Zašto ne bi trebalo da se djeca igraju, kao što je to slučaj u Kini, pola sata organizovanih igara svakog jutra? Oni, recimo, dolaze u školu u 8.30 i jure naokolo pod nadzorom, igraju fudbal, sprintuju, igraju odbojku, ragbi, šta god, sve dok ne dođe vrijeme za čas.
Šta je prepreka? To su uglavnom ljevičarski sindikati prosvjete i njihova ideološka averzija prema obaveznoj takmičarskoj igri. Oni treba da budu spušteni na zemlju. Dnevni organizovan sport bi bio fantastičan za koncentraciju djece, za njihove intelektualne performanse, za njihovo zdravlje i na kraju za njihovu dugovječnost.
Svjedoci smo generacije klinaca koji odrastaju sa pojačanim zdravstvenim rizicima zbog nedostatka fizičke vježbe, a oni najviše pogođeni, najviše gojazni, prirodno su i najsiromašniji. To je skandal. Širenje školskog sporta stvar je proste socijalne pravde.
Boris Džonson
Autor je gradonačelnik Londona i kolumnista britanskog lista Telegraph
