Republikanski predsjednički kandidati, u debati 16. septembra tvrdili su da su iranski lideri toliko nepouzdani da bi svaki dogovor bio nepromišljen.
Oni su rekli da bi Vašington trebalo da odstupi.
Iako predsjednik Barak Obama i mnoge demokrate podržavaju sporazum, kandidati GOP, a i mnogi u Kongresu, tvrde da će Iran varati. Ako zaista vjeruju u ovo, postoji jedna stvar koju mogu da urade kako bi pomogli da vojni napadi uspiju: da podrže dogovor.
Iranskm dogovorom se kreiraju inspekcije koji omogućavaju da SAD i pet svjetskih sila – Velika Britanija, Francuska, Kina, Rusija i Njemačka – istražuju strateški značaj različitih nuklearnih lokacija. Ako inspektori sumnjaju u varanje, oni mogu da traže pristup lokaciji. Svaki otpor Irana bi stavio ogroman akcenat na tu lokaciji. To bi pokazivalo Zapadu je mjesto dovoljno važno da Iran rizikuje rat i sugerisalo bi da se aktivnostima Teherana krši dogovor. To zapravo stvara jasan vojni cilj.
Bez dogovora, saveznici nemaju načina da saznaju koje su lokacije zaista važne. Tako bi Vašington i njegovi saveznici morali da razmotre da li da ih sve bombarduju. Što više ciljeva Vašington traži od vojske da uništi, to je veća šansa za neuspjeh, kolateralnu štetu i eskalaciju.
Na kraju svakog štrajka, Sjedinjene Države i njihovi saveznici mogli bi da nikada u potpunosti ne saznaju koliko efikasno je bilo odlaganje iranske putanje do bombardovanja. U najgorem slučaju, mogu uhvatiti sebe kako ponavljaju greške iz 2003. godine tokom invazije Iraka u i otkriti kasnije da nijesu bili u stanju da pronađe bilo kakvo nuklearno oružje ili dokaz da je ono ikada postojalo.
Vojni napadi zahtijevaju nekoliko ključnih funkcija kako bi imali najbolje šanse za uspjeh: specifične kažnjive ciljeve, precizne obavještajne podatke o tim ciljevima i široku međunarodnu podršku. Nuklearni sporazum sa Iranom obezbjeđuje sva tri. Odbacivanje dogovora učinilo bi misiju američkih snaga težom i opasnijom, što bi je približilo vojnom obračunu sa Teheranom.
Ako Kongres ili sljedeći predsjednik pocijepaju sporazum, kako se nekoliko republikanskih predsjedničkih kandidata zaklelo da će uraditi ako pobijede na izborima, oni bi hendikepirali američke vojne ia obavještajne nalitičare. Vašington bi bio manje u stanju da precizno prati iranske nuklearne zaliha ili probe pravi značaj sumnjivih nuklearnih postrojenja.
Sjedinjene Države i savezničke obavještajne službe mogle bi da nastave da prate Iran. Ali, bez inspekcije, u šest svjetskih sila moglo bi se samo nagađati o realnim vrijednostima određenih mjesta u Iranu. Ako dogovor bude raskinut, bilo bi mnogo teže razlikovati tajna nuklearna postrojenja, moguće mamce ili vojne i industrijske lokacije koje nemaju nikakve veze sa nuklearnim oružjem.
Ako Iran kasnije odluči da otvoreno potrči za bombama, bacajući sav privid poštovanja, dogovor nas još ostavlja u boljoj poziciji nego ranije. Sporazumom se zahtijeva od Irana da se odrekne većine zaliha obogaćenog uranijuma i centrifuga. Ako je bombardovanje Irana jedini način da se zaustavi njegova potraga za nuklearnim bombama, zdrav razum nam govori da je lakše uništiti 6.000 centrifuga od 20.000 ili više.
Konačno, ako SAD podrže sporazum, Vašington će vjerovatno imati podršku široke, međunarodne koalicije saveznika za vojne akcije – ukoliko Teheran odluči da prekine svoj dio pogodbe. Međunarodna zajednica bi bila sklonija da obezbijedi vojnu, finansijsku i moralnu podršku za napad ako Vašington prvo daje šansu diplomatiji.
Da ne bude zabune: Uništavanje iranskog nuklearnog programa zahtijeva više od samog padanja nekoliko bombi na nuklearne lokacije. Međunarodni saveznici mogu pomoći SAD obezbjeđujući kritični trgovinski put kroz moreuz Hormuz, potiskivanjem iranske vazdušne odbrane i zaštitom pilota.
Ako Vašington pocijepa ovaj međunarodni sporazum, to ostatku svijeta govori da su Sjedinjene Države nepouzdan pregovarač i da će biti zadovoljan samo ratom. Neprijatelji Amerike čekaju da vide slabljenje Vašingtona na svjetskoj sceni, sramoćenje njegovih diplomata pred saveznicima i američku vojsku koja je zaglibila u novo blato Bliskog istoka. Oni će svakako iskoristi svaku priliku da potkopaju Ameriku.
Iranu se ne može i ne treba vjerovati. On možda ipak uvijek ima nuklearno oružje. Međutim, sve i ako Iran vara, dogovor ne bi bilo uzaludan. Plan dogovora Obame i Stejt departmenta povećava šanse za uspjeh Vašingtona i spašava živote članova američkih službi, ukoliko dođe do vojne akcije.
Autori
Aleksander MekKoj
Žaklin Lopur
Aleksander MekKoj bio je šest godina američki marinac, sa zadacima u Stejt departmentu, ambasadama SAD u Saudijskoj Arabiji, Hondurasu i Njemačkoj. Sada je direktor za komunikacije američkih vojnih veterana na Univerzitetu Kolumbija.
Žaklin Lopur provela je deset godina u Centralnoj obavještajnoj agenciji, specijalizujući se u Južnoj Aziji i na Bliskom istoku. Sada radi u nezavisnoj političkoj organizaciji Centar za međunarodne upravne inovacije.
