Pobjeda je kao živa tečna i neuhvatljiva, nije nešto što možeš osvojiti po volji, čak iako ti sve ide kako treba. Skoro uvijek, tvoj put ka uspjehu ide kroz jedno mjesto kojeg se mnogi plaše i koje mnoge zaustavi, a zove se neuspjeh. Nema garancija, nema ultimativne formule za uspjeh, posebno ne u sportu.
Međutim, ono što vrhunski lideri razumiju jeste da postoji mnogo načina kako da se poveća vjerovatnoća za uspjeh. I sve se na kraju svodi na neumorno traganje za rješenjima koja će ti povećati vjerovatnoću da uspiješ u takmičarskom okruženju. Kada to uradiš, rezultat se brine sam za sebe.
Svaki profesionalni sport je takav da sa sobom nosi stres, trošenje, suze, i atak na čovjekov duh i samopoštovanje da je za većinu ljudi to neizdrživo. Samo se sjetite koliko vam je teško dok gledate utakmicu iz fotelje pa to onda pomnožite sa nekim trocifrenim brojem. To dovodi sportiste do granica njihovih sposobnosti i grubo je, emocionalno, nepredvidivo i fizički opasno.
Upravo zato je fundamentalni zadatak Dragana Adžića i Predraga Boškovića, kao lidera ženskog rukometa u Crnoj Gori, organizacija i upravljanje grupom različitih ličnosti pojedinaca van terena i na terenu, da bi se postizali ovakvi rezultati u ekstremnom takmičarskom okruženju.
Ako si budan/na do tri ujutru svake noći, pišući bilješke, vrteći filmove u glavi, ako ti se svezao želudac i crvena ti je koža, ako gubiš san i kontakt sa porodicom, ako nemaš apetita ili smisla za humor i čini ti se da sve može poći naopako, onda vjerovatno radiš posao dobro.
Napor da se ostvare naše ambicije, posebno one velikih srazmjera, može biti zahtjevan, umarajući i rizičan, i može proizvesti agoniju neuspjeha usput, ali ostvarenje tih ciljeva je jedno od najuzbudljivijih iskustava i iskustava koja izazivaju najveće zadovoljstvo. Sposobnost da se preživi ovo prvo da bi se dobilo ovo posljednje je fundamentalna razlika između pobjednika i poraženog.
Ovo nije tim sa balkanskim mentalitetom
Prateći Dragana Adžića i rukometašice Budućnosti i reprezentacije primijetio sam da svi ljudi koji izlaze kao pobjednici u visoko takmičarskim okruženjima imaju jednu zajedničku stvar osim uspjeha, a to je neuspjeh i sposobnost da se od njega oporave i prebrode ga. Lomovi i sagorijevanje su dio toga, ali su i oporavak i nagrada.
Kao što svi znamo, Dragan Adžić i njegovi timovi su imali i jedno i drugo. Samo u posljednjoj godini je bio emotivni lom i sagorijevanje u finalu Lige šampiona kada su izgubili od Đera i polufinalni i meč za treće mjesto na Evropskom prvenstvu u decembru prošle godine. Ukoliko nikada niste doživje li takav šok ili prazninu koju on stvara jako je teško da se to razumi je. Slike toga su uvijek žive i uvijek se vraćaju i djeluju jednako i u pozitivnom i u negativnom smislu. One te tjeraju da treniraš jače i bolje dok istovremeno kreiraju strah da se poraz ponovo može dogoditi.
Zato je Dragan uvijek na zemlji, zato su djevojke uvijek na zemlji. Da li ste ikada čuli Dragana da je rekao “razbićemo ove”? Uvijek su drugi favoriti za Dragana, a njegov tim je tu da na treningu da sve od sebe i da na utakmici sprovede ono što se na treningu radilo.
Jednom je jedan norveški trener izjavio za naše djevojke na tajm autu: “Sad su naše, to je taj balkanski mentalitet, sad će da odustanu.” I pravo je čovjek mislio i u pravu bi bio da je to možda neki drugi tim.
Međutim, ne sa ovim trenerom i ne sa ovim djevojkama. Oni imaju to nešto što našim sportistima tako fali ustani i bori se do kraja, izdrži ili je sve gotovo. Ustani mala, ustani i bori se!
Bez neuspjeha nema ni uspjeha
Neuspjesi koji su se dogodili u prethodnih godinu su dovoljni za svakoga da kaže “ja sam svoje odradio/la.” Ali ne i ovaj Dragan i ne ove djevojke. U jednoj godini su uspjeli da od loma i sagorijevanja se oporave i mentalno i fizički i igraju tipično kao i cijele sezone na fajnal foru. Namjerno kažem tipično, jer kad su god igrali tipično to je bio pakao za protivničke ekipe. Ono što je prosječnom Crnogorcu jako teško da shvati jeste da ako se ne slomiš i ako ne izgaraš, ne možeš uspjeti. Bez velikih neuspjeha nema ni velikih uspjeha.
Tim je presudan
Neko bi rekao da su imali dobre igračice. Tačno. Neko bi rekao da je to zbog neke igračice pojedinačno. Tačno u svakom momentu, svaka od njih je pojedinačno radila tačno ono što se od nje tražilo. Ono što je ove godine Budućnost bila jeste TIM, sve su bile kao jedno!
Taj tim je od 4.9.2014. do 10.5.2015. odradio 287 treninga, 16 utakmica Lige Šampiona, šest regionalne lige i dvije u domaćem šampionatu. Ne znam da li ste primijetili da ovaj tim na fajnal foru nije odjednom počeo da igra jako, da igračice nisu odjednom počele da prave grimase i da pokušavaju da šutiraju jače, brže i bolje. One su izgledale kao da su u nekoj zoni (u psihologiji se to zove FLOW ili optimalne performanse) u kojoj njihov učinak zavisi od “njihove igre” koju su do majstorstva dovodile samo u ovoj sezoni kroz 287 treninga i ko zna koliko još godina unazad inteligentno upravljanog napornog rada. To je jedino što bilo ko može da pokaže pod tako ekstremnim takmičarskim pritiskom.
Morale su da funkcionišu veoma dobro, u okviru svog potencijala, bez napora i pritiska uradile su ono što već znaju da urade na nivou izvrsnosti koju su već stekle.
Niko ne može biti bolji pod pritiskom. Oni koji su najbolji ne dozvoljavaju da pritisak prouzrokuje učinak koji je ispod prosjeka.
Dok mi sada slavimo ovu šampionsku titulu Dragan, Predrag, Vlatko, Vlado, Marko i djevojke inteligento planiraju naredne korake. U tim narednim koracima će biti lomova i sagorijevanja, ali to je nešto što šampioni kao što su oni jednostavno stresu sa ramena, glavu gore i nastave dalje!
Hvala Klara, Milena, Ka ća, Kris, Cvijo, Rado, Biljo, Kamila, Kinga, Suzo, Maj da, Marta, Marina, Jelena, Ema i Željka. Vaše su lekcije za generacije koje dolaze!
Kao jedno, svi!
Srđan Vukčević
biznis trener
