U svom, čak i za produktivne reditelje, brojnom stvaralačkom opusu, pretežno se bavio svojim zavičajem i svojim zemljacima. Na našem zatvorenom i krutom crnogorskom mentalitetu i tradiciji, Živko je gradio likove za svoje filmove i smještao ih u predivnu prirodu ove zemlje, u njene najruralnije i najnetaknutije dijelove.
Ovaj rođeni Nikšićanin debitovao je dokumentarcem „Sebi za života“ iz 1968. godine. Bio je oženjen glumicom Vesnom Pećanac, koja se proslavila u njegovim filmovima tumačeći najčešće likove patrijarhalno odgojene, zatucane i pomalo priglupe crnogorske žene.
Ubrzo nakon tog filma snima “Ždrijelo”, takođe dokumentarac, za koji dobija tada značajne nagrade. Dokumentarcem “Graditelj” (1980) govori o izgradnji hiroelektrane u crnogorskom kršu, na mjestu gdje nema vode, pridobivši time zlatnu medalju Festivala u Beogradu, zbog činjenice da je bio jedan od rijetkih koje progovorio o povremenim apsurdima socijalističkog samoupravljanja i pažnju političkih krugova, zbog činjenice da se podsmijavao radnom narodu i socijalističkom samoupravljanju. Inače, cijeli njegov rad obilježiće ovakav pristup.
Apsurdne situacije smješta u crnogorske zabiti i ostavljajući crnogorski mentalitet da se bori sa njima. Iako patrijarhalno odgojeni, ljudi iz njegovih filmova pate od nemorala, niskih strasti, pohlepe i zavisti. U “Jovani Lukinoj” (1979) on obrađuje temu mlade žene, pokorno vaspitane da sluša muža, koja se našla velikom iskušenju. Već afirmisani Nikolić snima i kultni film “Smrt gospodina Goluže” (1982), po scenariju Branimira Šćepanovića. Ljudska pokvarenost, cinizam i lažno laskanje nalaze plodno tlo u samotnom životu naivnog čovjeka kojeg tumači Ljubiša Samardžić. Ljudskom glupošću, zlobom i prikriveni strastima baviće se u svakom svom filmu. Ipak, popularan među narodom, komercijalan-rekla bi urbana raja, a ja bih, za ovu priliku, rekao kultan, postaće nakon “Čuda neviđenog” (1984) i briljantnog Bate Stojkovića u ulozi investitora koji nastoji da iscrpi jezero gradnjom tunela, ne bi li na njegovom mjestu uzgajao pamuk.
Naravno, sve se dešava u neimenovanom selu na jezeru, čiju je svakodnevnicu poremetila iznenadna gradnja nečeg nesvakidašnjeg i njima stranog. Tema promašene građevinske investicije je morala biti nezaobilazna u njegovim filmovima, jer je Crna Gora obilovala istim u vrijeme SFRJ, a sve u cilju ravnomjernog razvoja svih naših naroda i narodnosti. Pošto je bič samoupravnog socijalizma osjetio poslije dokumentarca “Graditelj”, reditelj je lopticu investitora prebacio sa države na Danila Stojkovića čije rečenice iz pomenutog filma ljudi i danas citiraju.
Temu doseljavanja ljudi sa sela u grad, tačnije u turističko mjesto i njihovo nevješto uklapanje u život pun prljavštine, prevare i nemorala, kao i slijepog povjerenja prema rodbini, prikazao je u, takođe kultnoj, “Ljepoti poroka” iz 1986. godine sa Mimom Karadžićem. Scena u kojoj Mima ubija ženu maljem preko pogače, zbog preljube, je izazvala je buru negodovanja političkih krugova u bivšoj zemlji, zbog ”iskvarenog i izopačenog prikazivanja Crnogoraca”.
Živko je, prema riječima njegovih savremenika, bio jako moralna i poštena osoba, pa je i pored ovakvih reakcija ostao uzdignutog čela i nastavio po svom. Tjerajući inat ili samo pričajući o Crnoj Gori iz svog ugla, on snima svoj najbolji film “Iskušavanje đavola” (1989) gdje, kroz svađu dvije komšijske porodice, objedinjuje sve negativne i pozitivne strane crnogorskog mentaliteta i tradicije. Režirao je i nekoliko TV serijala, od kojih se ističu “Oriđinali” i “Đekna”. Radnja je ovdje mnogo ležernija nego u filmu i iako se dešava u istom ambijentu sa ljudima istog profila kao i na filmovima, akcenat je bačen na jednu jako dobru stranu crnogorskog karaktera, a to je neiscrpan i specifičan smisao za humor. Upravo zbog toga ove serije su za kratko vrijeme osvojile publiku.
Veliki kvalitet njegovog stvaralaštva jeste i visokoestetizovana likovnost njegovih filmova. Sve najbolje što priroda Crne Gore može da ponudi posmatraču, našlo se u njegovim filmovima. Šume na Durmitoru, krš, krajolici Skadarskog jezera…Pored toga, akteri njegovih filmova su uvijek obični ljudi, sa svojim tamnim stranama, strahovima i porivima. O tome i sam reditelj, jednom prilikom, govorio: “Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi… Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba “malih“.
Živko je bio istinski dostojanstven i veoma hrabar čovjek. Često je bio meta političkog establišmenta i ljudi koji su željeli da sačuvaju lažnu predstavu o nama, koju je Živko vješto rušio u svojim filmovima.
Za filmske junake je tražio obične – male ljude. Govorio je: “Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi… Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba “malih”.
Sve što je ikada snimio, snimio je na crnogorskom tlu, duboko u sebi noseći pečat rodnih Ozrinića. Govorio je da čovjek uvijek nosi pečat zavičaja, nosi svoje zavičajno breme i opterećenje.
“Stalno ima potrebu da ga se oslobodi, a istovremeno, bez tog zavičaja ne bi ništa značio. Jer, čovjek koji ne voli svoj zavičaj, ne voli ni ljude, ne voli sebe. Zavičaj je djetinjstvo. Otuda potreba da ga slikamo, da ga pokažemo drugim ljudima. Nikada nećemo da se pomirimo sa činjenicom da zavičaj za druge ljude nema ono značenje i onu ljubav kao za nas”.
Žalio se što su ga neki optuživali pa je govorio: “Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao”.
