“Inicijativa se proširila kao požar. Potekla je iz Nikšića, što je donekle i logično. Organizovano je više od 100 punktova u Crnoj Gori i sve ide po istom principu. Svi žele da se uključe i daju doprinos ovoj našoj skromnoj priči koja je prisutna već duži niz godina. Ideja je odavno potekla među prijateljima i sad se učinilo dobro vrijeme za realizaciju”, kazao nam je jedan od inicijatora, dodajući da se akcija “od druga do druga” preselila u Podgoricu, pa je sad ta priča prešla na drugi nivo “od grada do grada”, što im je i bio cilj u čitavoj ovoj prelijepoj priči.
Prema informacijama koje je sa nama podijelio anonimni inicijator za samo dva sata peticiju je potpisalo oko tri hiljade ljudi, tako da je teško dati ikakvu procjenu o konačnom zbiru, ali peticija traje do četvrtka, pa su na dobrom putu da ostvare zacrtano.
“Teško je za sada dati ikakvu procjenu, ogroman broj ljudi je potpisao i teško je kontrolisati požar kad se rasplamsa. Na stotine formulara je podijeljeno, svi hoće da se uključe. Do sada je potpisalo tri hiljade ljudi i taj broj iz minuta u minut raste”, otkriva on, uz obrazloženje da su podgorički lokali poput Meksičkog bara, Blues bara, Sejdefe, kluba poštovalaca rokenrola na Ekonomskom fakultetu, fotokopirnice Gemelli, ali i velikog broja firmi u Podgorici izašli u susret peticiji, ali da niko od njih ne želi da se eksponira.
“Nećete dobiti ime. Niko od nas ne želi da da svoje ime i da samim tim bude u prvi plan, jer ovo nije borba za medisjki prostor, sasvim suprotno od toga. Niko od nas ne želi zasluge u vremenu kada se svi utrkuju da budu u centru pažnje. Ja nijesam bitan. Moje ime nije bitno. Nemam ni ime ni nadimak. Ja sam Miladin. Svi smo Miladin. Pjesme su prevazišle sve, pobijedile su granice i vrijeme. Ja sam studirao sa Miladinom u Dubrovniku i sjećam se da nijedna svirka ili okupljanje nije moglo proći bez dvije-tri Miladinove kasete. Na nama je da mu odamo priznanje kao vrsnom umjetniku”, pojasnio je inicijator, uz nadu da će nadležne institucije umjeti da prepoznaju ovu akciju.
“Ovo je jedna sjajna ideja i dobar pokušaj. Vjerovatno da ne mislimo da neće uspjeti, ne bismo je ni pokretali”, optimistično je zaključio inicijator.
S druge strane, Šobićev sestrić, proslavljeni kantautor Vanja Radovanović je u vrijeme odigravanja događaja stigao iz Beograda, pa je prijatno iznenađen inicijativom.
“Nijesam očekivao, naravno, jer i prije je bilo pominjanja sličnih akcija, pa su se izjalovile, jer nije zadovoljavao kriterijume. Pozitivno sam iznenađen. Naravno, ja sam uvijek smatrao, a i veliki dio građana Crne Gore dijeli moje mišljenje, da je Šobić svoje djelo predstavio u najboljem svijetlu i da zaslužuje tu nagradu”, mišljenja je Radovanović, dodajući da je Šobić istaknuti umjetnik, te da se nada realizaciji akcije, jer nikad nije kasno za ovako nešto.
“Nadam se da će se realizovati, jer će i njemu to puno značiti. Doduše, nijesam ga pitao i ne želim da govorim u njegovo ime, ali iz nekih pređašnjih priča znam da bi mu bilo veoma drago, ipak je to najveća državna nagrada. Znam da postoji kriterijum, te da su nagrade za životno djelo dobijali istaknuti umjetnici kao što su Đurić, Stanić i drugi. U suštini, vrijeme je uvijek pravo, nikad nije kasno, nikad nije loše vrijeme i uvijek podržavam poštovanje najistaknutijih umjetnika Crne Gore. Lijepo je znati da Šobić nije baš zaboravljen i da je mnogima stalo da pomognu, te im nije cilj ubiranje plodova za sebe. Svaka čast inicijatorima, sigurno ću dati svoj potpis”, zaključio je kantautor.
Miladin Šobić je rođen 1956. godine u Nikšiću. U Nikšiću je odrastao i završio srednju školu. Tokom srednje škole počeo je da komponuje i piše. Najviše su ga inspirisala djela grupe S vremena na vreme i fantastičnog akustičara Ibrice Jusića. Nakon srednje škole, Šobić upisuje turizam u Dubrovniku. Pod utiskom studentskog života stvara svoje najveće pjesme. Taj period se smatra ključnim za njegovo stvaralaštvo.
Iako autobiografske, pod lupom detaljnije analize, dolazi se do utiska da one predstavljaju ”sudbinu i istoriju” svih nas. 1975. godine objavljuje prvu pjesmu “To sam ja”, koja u to vrijeme u privatnim studentskim dubrovačkim krugovima dobija status studentske himne. Godinu dana kasnije, Šobić je imao drugi javni nastup. Desilo se to na muzičkom festivalu “Omladina” koji se tradicionalno održavao u Subotici. Osvojio je drugo mjesto sa pjesmom ”Daj nam neba”. Na tom festivalu je nastupao i Đorđe Balašević sa grupom Suncokreti gdje je osvojio treće mjesto. Balašević je izjavio da otkad Šobić ne svira, on više nema pravog konkurenta.
U narednom periodu Šobić se isticao fantastičnim pjesmama koje su mnogi ljudi čuli. Preselio se u Sarajevo gdje je i briljirao. U saradnji sa klavijaturistom Gaborom Lenđelom i studijskim muzičarima snimio je 1980. godine svoj prvi album “Ožiljak” za sarajevski “Diskoton”. U tom trenutku Miladin Šobić je bio na vrhuncu svoje karijere. 1982. godine postavlja rekord kada za nevjerovatno kratko vrijeme završava svoj drugi (epopejski) album ”Umjesto gluposti”, sa istim izvođačima. Album počinje da se radi u Studiju muzičkog ateljea u Subotici, u noći 21. februara a završava se u jutro 8. marta iste godine.
Tada i počinje sa koncertnim aktivnostima na kojima je mnogo puta okupio veliki broj ljudi. Uvijek se odazivao i na pozive studenata i ljudi iz manjih gradova. Snimio je i treći album pod nazivom “Barutana ljubavi”, ali album nikad nije izdat. U vrijeme najvećeg uspjeha Miladin Šobić doživljava porodičnu tragediju. Njegova sestra umire nakon teške bolesti. Nakon svega Šobić se potpuno povukao iz javnosti.
U žiži je ponovo bio prije tri godine kada mu je dodijeljena “Nagrada oslobođenja Nikšića” kao jednom od naznačajnih crnogorskih kantautora, koji je ostavio dubok trag na jugoslovenskoj muzičkoj sceni. Javno, oficijelno priznanje za njegovo stvaralaštvo došlo je nakon više od dvije decenije povlačenja sa scene i nakon što mu je početkom 2013. godine život bio ugrožen.
