Međutim, Goranu Bjelanoviću je sinula ideja da prije godinu dana obnovi pozorišni život u ovom gradu na sjeveru Crne Gore. On tvrdi da grad koji nema rijeku, most i pozorište nije grad, pa je u saradnji sa lokalnom upravom na čelu sa predsjednikom Berana Dragoslavom Šćekićem i direktoricom Centra za kulturu Slobodankom Ivanović počeo ovaj projekat i to predstavom za djecu “Uspavani Djeda Mraz”.
“Prije toga smo održali dvije audicije za prijem glumaca. Budući da niti nacionalna ni partijska niti bilo koja druga odrednica, osim glumačkog talenta, nije bila od uticaja na rezultate audicije, tražeći kvalitet, kvalitet smo i dobili. Bio sam ponosan na to kako su djeca Berana odigrala tu predstavu”, započinje priču Goran.
Potom su uradili komad, odnosno predstavu za odrasle Žorža Fejdoa “Idem u lov” i prvi mjuzikl ikada urađen u Crnoj Gori “Princ od šume”.
“Naravno, nije riječ o spektaklu kakav se podrazumijeva pod tim terminom, ali s obzirom na sredstva i uslove ja sam izuzetno zadovoljan. To su dakle, tri predstave za godinu dana. Imali smo i prepreka, a isključivo su bile tehničke prirode. Sala CZK Berane nema svjetlosni, ni tonski park. Recimo, sala CZK Bijelo Polje ima 38 reflektora, a Berane imaju šest. Možete misliti kako je u takvim uslovima teško postaviti svijetlo za predstavu. Sala u Beranama nema grijanja, pa se tako dogodilo da sam nedavno, nakon premijere “Princa od šume” dobio kompliment da izgledam ”mlado i lijepo”, šali se Goran.
Prema njegovim riječima, Beranci su na ovaj kulturni pomak odreagovali izuzetno pozitivno.
“Kad je čovjek bezvrijedan kiti se kvalifiikativima kolektiviteta kojim se i sam predstavlja. Toga u mojoj amaterskoj trupi nema, zbog toga smo izuzetno zdravi i radimo pametne I lijepe stvari”, kaže Goran.
Najvažniji akteri ovog malog teatra su glumci, koji sve ovo rade iz ljubavi. Novac im, kako navode, uopšte nije bitan, već samo pozitivni komentari i pohvale nakon predstave, što im daje motiv za dalji rad. Rebeka Čilović koja briljira u predstavi “Idem u lov” kaže da je pozoriste oduvijek bila njena pasija.
“Od malena sam se divila čarobnjacima koji izlaskom na scenu mijenjaju svijet svojom igrom i uvode nas u neke nove, često i ljepše živote, daju nam odgovore na dileme i svakako oplemenjuju gledaoce. Pozorište i aplauz iziskuju mnogo rada i ljubavi, a svoje početke kao i mnogi pamtim jos iz školskih klupa”, ističe ona.
Ona kaže da su ona i njene kolege, s obzirom da rade za dobrobit zajednice i iz iskrene ljubavi prema umjetnosti, napravili od sebe bolje ljude.
“Ovo nije priča o pozorištu, ovo je priča o ljudima koji imaju svoje živote, profesije, bogate karijere i koji završavaju svoje poslove i žure na probe, o ljudima koji sve ovo rade iz čistog zadovoljsta, koji ne traže ništa za uzvrat a daju maksimum od sebe. Ovo je priča o jednom gradu koji zaslužuje pozoriste i režiseru koji je od nas bez lažne skromnosti od nas stvorio profesionalce. Uz mnogo vježbi, iscrpno analiziranje i preispitivanje likova, ja kao jedna od glumica beranskog amaterskog pozorista, mogu da kažem da sam neizmjerno ponosna na to što sam dio ovog projekta. Kad nas publika pozove na bis naše sreće su neopisive, ne zbog sujete već zbog saznanja da u ovom suludom vremenu jos uvijek ima onih koji zarad ljubavi prema pozorištu i svom gradu ne traže ništa a ipak dobijaju aplauz”, navodi Čilovićeva.
Vasko Dragović je, kao i ostala ekipa iz predstave učestvovao na audiciji i nakon toga dobio poziv za učešće u predstavi.
“Iz ljubavi prema pozorištu i našem gradu sa zadovoljstvom sam se priključio ekipi sa kojom sam se znao i od ranije. Napominjem da samo nas par ima ”iskustva” sa scenom i publikom. To iskustvo se ogleda u nekom javnom pojavljivanju, na primjer vođenje raznih programa, takmičenju recitatora i slično. Tako da nije bilo lako ni pripremiti ni organizovati ovako ozbiljne predstave. Probe smo imali svakodnevno, a kako smo svi iz različitih poslovnih krugova to nam je bilo još teže uskladiti svoje poslovne i porodične obaveze sa probama ali opet uspjeli smo na zadovoljstvo svih”, pohvalio se Vasko.
Za njega pozorište predstavlja ogledalo jedne sredine odnosno kulturne svijesti naroda u toj sredini.
“U ovom nesrećnom vremenu gdje su vrijednosti poremećene i gdje je čovjeku sa svih strana servirano sve i svašta, veoma je teško raditi na obnovi pozorišta i kulture”, kritičan je on.
