Iako je ovaj svijet napustio dvije decenije, glumac čije je ime zlatnim slovima zapisano u istoriji jugoslovenskog filma Mija je i dan danas ostao neprevaziđeni komičar.
Replike koje pamtimo su iz filmova “Maratonci trče počasni krug”, “Bokseri idu u raj”, “Biće skoro propast svijeta”, “Čovjek sa četiri noge”, “Varljivo leto ’68”, “Tango Argentino” i nebrojeni drugi, a mnogi su odrastali uz dječiji serijal “Vaga za tačno mjerenje”, piše Story.
Zapravo, između 1960. i 1993. godine vrlo je teško naći film koji je oduševio publiku a da u njemu nije igrao Mija. I dan-danas, kad ga nešto iznenadi, gotovo svaki čovjek će izgovoriti Mijinu repliku iz Maratonaca: “Kad se sad nisam šlogir’o…”
Rođen je na današnji dan 1923. godine u Gornjoj Crnući, naseobini koja danas ima 239 stanovnika. Ne zvuči kao mjesto koje pruža obilje mogućnosti, posebno u vrijeme između dva svjetska rata. Otac Velimir, solunac, bio je strog, ali ne i surov. Lijepo je pjevao i svirao, pa je zbog toga bio cijenjen.
Gledajući u svog oca kao uzora, Mija je vrlo rano i sam počeo da pjeva. Postoji legenda da je još sa šest godina dobio prvi izvođački honorar. Kad su shvatili da na seoskoj proslavi iz prikrajka pjeva prateći oca, natjerali su ga da do kraja pjesmu otpjeva sam, a onda mu dali dinar. Pošto je Velimir imao običaj da uveče, poslije rada u polju, okupi porodicu, svira im frulu i izvodi vojničke skečeve, nije bilo nimalo čudno kad je Mija počeo da imitira druge ljude. Iako je ni on ni otac tada nijesu prepoznali, bila je to gluma.
“Moja je velika sreća što mi je tata bio uzor u svakom pogledu: bistar, pismen, a običan šumadijski seljak. Radio je kao opštinski ćata jer su ga ljudi veoma cijenili. Važio je za duhovitog čoveka, znao je da pjeva i svira nekoliko instrumenata. On mi je i ulio ljubav prema pozorištu. Kad bi se vratio iz polja, umio bi se i pozvao moju majku Sinđu i mene rekavši: `Ajd sad u pozorište! Nas dvoje sjeli bismo na tronošce i gledali ga kako svira na fruli i izvodi vojničke skečeve. Ubrzo sam počeo da imitiram druge, a onda sam u kragujevačkoj Gimnaziji imao sreću da mi srpski jezik predaje profesorka Branka Ranković, koja je umjela da podstakne moja dečačka interesovanja. Njoj i mom ocu mogu da zahvalim što sam postao glumac i cijelog života volio pozorište”, govorio je Mija sedamdesetih godina.
Kada je napunio sedam godina, morao je da pješači pet kilometara iz Gornje Crnuće do škole u Vraćevšnici, pa je njegov otac prihvatio posao djelovođe u Opštini i tamo preselio porodicu kako bi Mija mogao normalno da se školuje.
Pošto je osnovna škola u Vraćevšnici imala samo četiri razreda, a Mijin otac je želio da školuje njega i njegovu sestru, 1934. godine preselili su se u Kragujevac. Morao je da se izbori za svoje mesto u novoj sredini, a dječaci njegovog uzrasta bili su nemilosrdni prema vršnjacima sa sela.
“Nedjeljom sam krišom od oca i majke odlazio u pozorište i dobrovoljno cijepao ulaznice kako bih za nagradu besplatno mogao da gledam predstave. Vjerovatno je to bio najljepši period mog đačkog života”, pričao je Mija.
Taj period grubo je prekinut početkom Drugog svjetskog rata. Kragujevac je 21. oktobra 1941. godine bio poprište jezivog događaja, a među stotinama đaka sakupljenim u Šumaricama za strijeljanje, bio je i Mija Aleksić.
Nevjerovatnim sticajem okolnosti, jedna od njegovih profesorki koja je znala njemački i radila kao prevodilac za komandu grada, uspjela je da azmoli glavnokomandujućeg oficira da prestane sa strijeljanjem. U tom trenutku preostala je samo jedna baraka, a u njoj je bio i Mija. Ona je poslije rata strijeljana kao domaći izdajnik.
Dvadeset dana po oslobođenju Kragujevca, Aleksić se obreo u 17. udarnoj diviziji. Armija je sakupljala umjetnike da bi narodu na oslobođenim teritorijama ponudila kulturne sadržaje, zabavu i obrazovanje, a Mija je bio član hora i dramske sekcije. Zbog prirode jedinice u kojoj je bio, nije se mnogo puta našao u ozbiljnoj opasnosti, ali nije ni glumio heroja. Imao je već šta da glumi. Štaviše, borba na sceni pokazala se kao mnogo opasnija od nekoliko čarki u kojima je učestvovao.
Jednom prilikom igrao je nemačkog oficira u dramskom komadu namenjenom razonodi vojnika i toliko se uživio u ulogu da je publika umalo pucala u njega.
Poslije rata postao je član ansambla kragujevačkog Narodnog pozorišta, ali njegov talenat brzo je zapažen i prebačen je u Narodno pozorište u Beogradu. Ipak, ništa mu nije bilo tako važno kao činjenica da je njegov otac, za kog gluma nije bila ozbiljna profesija, konačno počeo da poštuje ono što je njegov sin postao.
Nakon brojnih nagrada i kritika u superlativu koje je Aleksić dobijao za svoje pozorišne uloge od najeminentnijih imena tadašnjeg teatra, bilo je samo pitanje trenutka kada će zaigrati na filmu. Prvi ga je angažovao Puriša Đorđević za svoje kratkometražno ostvarenje “Muva”, a potom i za dugometražni film “Opštinsko dijete” Popularnost je vrtoglavo počela da mu raste i zahvaljujući radio-emisiji Veselo veče u kojoj je igrao povarošenog đilkoša Rafa Maksića koji je, kao refrenom, svaku doskočicu završavao bučnom poštapalicom: “Daklem, tu sam te čekao!”
Još veću popularnost stekao je televizijskom serijom Lole Đukića “Servisna stanica”, gdje je čak i povriheđen tokom snimanja kada u sceni tuče sa Čkaljom, lažna flaša nije pukla pri udarcu u Mijinu glavu.
Uz uspjehe i slavu koji su mu stigli, Mija se opustio i radio stvari koje mu prijaju. A jedna od njih bila je i kafana.
“Možda sam pogriješio što sam nekako rano izbio na površinu i postao popularan, pa su se moji postupci mjerili pod većom dioptrijom. Srećom, umio sam da se obuzdam i na vrijeme uvidim šta mi smeta. Volio sam nekada da sjednem i u kafanu i da sa drugovima popijem čašicu. O tome se poslije dugo pisalo i pričalo. Kad sam vidio da sve dobija veće razmjere, smogao sam snage da piće potpuno izbacim iz upotrebe”, pričao je Mija nakon što se 1972. godine odrekao alkohola.
Ostala mu je jedna neuporedivo benignija strast: sakupljanje starih satova, slika i čaša, koju je njegovao do kraja života.
Sa Čkaljom je činio urnebesni tandem koji je uveseljavao cijelu Jugoslaviju.
Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. Kao nekim testamentom upućenom čitavoj naciji, u nasljedstvo nam je ostavio da se nasmijemo svaki put kada ga se sjetimo.
