Kakav je to osjećaj?
Ooo, to je bol!
Bolni grčevi u stomaku.
Ali zašto? Popila sam tabletu prije četiri sata.
Prije pet sati. U redu, možda šest sati.
Ne, ne, probudila sam se usred noći, jedva otišla do WC-a i uzela još jednu tabletu da me bol ne bi probudio. Ali to je bilo ipak prije osam sati.
Pa, to je to.
Moram da počnem s alarmima ili tako nešto da mi se ovo ne bi dešavalo.
Moram da počnem da nosim tablete sa sobom.
Hvala vam što postojite, drage tablete.
Sada samo treba čekati da počne da djeluje. I trpjeti…
Moram u WC.
Ali sad sam bila u WC-u. Moram opet.
Zašto mi se stalno ide u WC?
Aha, Google kaže da je to normalno.
Čudno.
Koliko je vremena prošlo otkako sam popila tabletu? Dvadeset minuta?
Pet. Prošlo je pet minuta.
Ovo bi trebalo brzo da djeluje. Kako, pobogu, sjediti s nožem u stomaku?
Šta da probam neku joga poziciju sad? Hoće li ljudi misliti da sam luda?
Svi će primijetiti.
Šta ako se smotam u fetus položaj i pustim suze da se slivaju niz obraze?
Svi će primijetiti.
Znaš koga baš mrzim?
One ljude što kažu da treba vježbati kako bismo se oslobodili bolova.
Šta je njima? To je nemogućeee…
Vježbati sad bi bilo jednako moguće kao i popeti se na Kilimandžaro.
Ali… ako bi ovo prošlo, maraton bih pretrčala.
Koliko je vremena prošlo?
Lažljivci prokleti, brzo djelovanje?!
Bolje da se zovu tablete sa sporim djelovanjem, ako uopšte djeluju.
Sedam minuta? Prošlo je SEDAM minuta?
Očaj…
Mijenjaću položaj svakih trinaest sekundi dok ne pronađem onaj koji donekle ublažava osjećaj i potrebu da odstranim matericu iz tijela.
I pomjeram se…
Opet.
I to ne pomaže!
Je li čudno da počnem da plačem? Možda da plačem dok ne počne da djeluje, je li to normalno?
To bi se svakako moglo dogoditi.
Zašto li sam toliko čekala da popijem tabletu?!
Zašto ne smrvim tablete i stavljam ih u svu hranu i piće tako da nikad ne prestanu da djeluju?!
Koliko će ovo trajati?
Ne mogu da radim. Ne mogu da govorim. Ne mogu ništa, samo se meškoljim i “slažem“ face na svakoga ko pokuša da uspostavi kontakt očima sa mnom.
Trideset minuta! Prošlo je pola sata.
Nikad više neću zaboraviti da popijem tabletu na vrijeme.
Nikad.
Aaa, ovo je previše.
Ja uopšte nemam toleranciju na bol.
Ustvari, možda mi je pravo visoka tolerancija na bol?!
Jesam li upravo postala jača od boli?
A ne, to tablete počinju da djeluju.
E dobro, nazad na posao, sve je u redu…
Vrijeme je da opet budem osoba, normalna osoba…
Niko nikad neće znati za ovaj “rat“ što se upravo dogodio u meni.
Ibuprofen je nektar, “piće“ bogova…
