Bakterije postanu otporne kada u svojoj okolini naiđu na antibiotike u dozama premalim da ih ubiju. To im omogućava da se prilagode lijekovima na način koji im omogućava preživljavanje i većih doza.
A to je veliki problem. Samo u SAD-u cijena liječenja otpornih infekcija je 21 milijardu dolara godišnje i nažalost ti tretmani nijesu uvijek uspješni – svake godine otpornost na antibiotike prouzrokuje dva miliona bolesti u Sjedinjenim Državama i oduzme oko 23.000 života.
Ali sada je otkriven i novi problem. Do nedavno, naučnici su mislili da znaju kako smanjiti globalnu prijetnju. Samo je trebalo da uvjere doktore i farmere da prestanu automatski da daju antibiotike svojim pacijentima i stoci, a naučnici bi u međuvremenu trebalo da vrate stare bakterijske sojeve, osjetljive na antibiotike. A kako ti sojevi nijesu platili cijenu prilagođavanja na antibiotike, biće u stanju da nadjačaju otporne bakterije.
Ali sada izgleda da se taj scenario neće dogoditi, što znači da će eliminisanje nekih vrsta otpornih bakterija biti znatno teže nego što su naučnici mislili.
Naučnici su unijeli DNK koji uzrokuje mutaciju u bakteriju Pseudomonas aeruginosa – česti uzročnik infekcije pluća otporan na razne lijekove. Proces je rezultirao proizvodnjom preko 300.000 različitih mutiranih bakterijskih vrsta. Zatim su zarazili miševe sa svakim od tih vrsta, sve odjednom.
Eksperiment je bio neka vrsta velike bitke, u kojoj su naučnici pratili kako neki sojevi nadjačavaju druge. Zatim, kako bi bili sigurni da sojevi koji su preuzeli miševe ne dobijaju “pojačanja” jedni od drugih, naučnici su postavili jedan mutirani soj protiv originalne nemutirane bakterije tako što su zarazili pluća miševa sa obje istovremeno. Zahvaljujući ovom pristupu, naučnici su zaključili da mutacije koje rezultuju otpornošću na antibiotike ne oslabljuju soj, već ga čine jačim.
Eksperimenti na mišu ponovljeni su i na Acinetobacter baumannii, još jednim čestim uzročnikom bolničkih zaraza. Korišćeni su i zečevi da na njima testiraju otkrića s uzročnikom kolere, Vibrio cholera. U oba slučaja, rezultati su bili isti – mutacije koje izazivaju otpornost istovremeno su učinile mutirane sojeve jačima i smrtonosnijima.
Da bi potvrdili svoje teze, naučnici su zatim isprobali eksperiment unzad. Da bi to uradili, blokirali su gene koje prirodno stvaraju otpornost u P. aeruginosi. Ta je promjena loše djelovala na sposobnost bakterije da zarazi pluća miševa, pokazujući da i prirodna otpornost, kao i ona nastala u laboratoriji mogu da ojačaju sposobnost bakterije da zarazi drugi živi organzam.
“Studija je uvjerljiva – barem za te sojeve”, kaže Džejms Džonson, istraživač zaraznih bolesti sa Univerziteta u Minesoti, koji nije učestvovao u istraživanju. “Nije pretjerano iznenađujuće da neke mutacije koje vode ka otpornosti jačaju cijelu bakteriju, već je iznenađujuće da gotovo svaka mutacija koju su provjeravali ima taj učinak”.
I kao što ova najnovija studija pokazuje, jednostavno mijenjanje načina na koji ljekari i zaposleni u mesoprerađivačkoj industriji koriste antibiotike neće biti dovoljno za borbu protiv određenih sojeva otpornih bakterija. Zato će biti potrebno da se razviju nove vrste intervenicija.
“Zaključak ove i sličnih studija je da ne možemo pretpostaviti da će s vremenom bakterije otporne na lijekove nestati samo tako same od sebe, bez razvijanja novih lijekova”, kaže Filip Salvatore, epidemiolog u Džons Hopkinsu. “Neke bakterije otporne na lijekove možda izumru same od sebe, druge mogu izazivati još gore bolesti, biti zaraznije, a definitivno ih je teže ubiti”.
