Ne primećujemo očigledno
Pre skoro dvije decenije, istraživači sa Harvarda sproveli su eksperiment na pešacima u univerzitetskom bloku želeći da ispitaju koliko obraćamo pažnju na okruženje. Glumac bi zaustavljao pešake i upitao za pravac. Dok bi “žrtva” odgovarala, između bi prošla dva muškarca noseći velika drvena vrata, blokirajući pogled na nekoliko sekundi. Za to vrijeme, glumac je zamijenjen drugim, drugačije visine, građe, glasa, frizure i odela. Zaključak? Čak polovina ispitanika nije primijetila razliku. Psiholozi su ovo “slepilo” objasnili činjenicom da se mnogo više oslanjamo na pamćenje i ustanovljene obrasce nego što mislimo.
Svi imamo mračnu stranu
Čuveni eksperiment obavljen na Stanfordu 1971. godine porazio je one koji su vjerovali u dobro u čovjeku. Psiholog Filip Zombardo je u podrumu univerzitetske zgrade napravio zatvor u koji je smjestio 24 dobrovoljca. Zombardo je želio da ustanovi kako dodijeljene društvene uloge utiču na naše ponašanje, pa je polovina studenata glumila zatvorenike, polovina stražare. Ispitanici su se zaneli i potpuno ušli u uloge, a eksperiment koji je trebalo da traje dvije nedelje, prekinut je poslije samo šest dana zbog ogromne surovosti koju su čuvari pokazali. U intervjuima kasnije, volonteri u ulozi čuvara priznali su da su i sami bili iznenađeni svojim ponašanjem. Objašnjenje naučnika je da se ljudi lako prilagođavaju očekivanim socijalnim ulogama, pogotovo kad je riječ o stereotipnim, poput čuvara u zatvoru.
Slušamo autoritete
Još jedan legendarni eksperiment obavio je 1961. godine na Jejlu Stenli Miligram želeći da shvati kako su nacisti mogli da počine neljudske zločine. Da bi to uradio, učesnike je podelio u parove, pri čemu je jedan bio učitelj, drugi učenik. Učitelju je rečeno da svaki put kad učenik da pogrešan odgovor, pusti elektrošok kako bi ga kaznio. U realnosti nije bilo elektrošokova, već je Miligram puštao učiteljima zvuk osoba koje vrište kako bi sve bilo ubjedljivije. Čak 65 posto učitelja pristalo je da kazni učenike jakim elektrošokovima uprkos tome što su mnogi to nerado činili.
Moć nas kvari
Da je ljudska priroda zaista podložna mijenjanju u dodiru sa moći, pokazala je studija iz 2003. godine, objavljena u magazinu “Psihološki prikaz”. Ispitanici su podeljeni u grupe od po tri studenta. Dva su imala zadatak da pišu rad, a treći da ga kontroliše i odluči koliko će svaki student biti plaćen. U toku zadatka, istraživač bi donio tanjirić sa pet kolačića. Posljednji kolač niko nije jeo, ali četvrti je uglavnom smazao glavni i to otvorenih usta. Takođe, “šefovi” su češće nepristojno dodirivali ostale učesnike, direktno flertovali, rizikovali i govorili svoje mišljenje.
Mi i oni
Istraživanje iz 50-ih godina prošlog vijeka potvrdilo je našu potrebu da se identifikujemo sa grupom. Vođa studije Muzafer Šerif izabrao je dvije grupe od 11 dečaka starosti 11 godina. “Orlovi” i “zmije”, kako ih je nazvao, proveli su jednu nedelju družeći se i ne znajući za postojanje druge grupe. Kada su nakon toga grupe spojene, dječaci su počeli da se vređaju, a kada su krenuli da se takmiče međusobno u različitim igrama, odbili su da jedu zajedno. Istraživači su pokušali da pomire dječake tako što su organizovali zajedničko slobodno vrijeme, ali nisu uspjeli. Odnosi su malo otoplili tek kada su ih zamolili da riješe neki problem.
Samokontrola utiče na uspjeh
Krajem 60-ih, naučnici na Stanfordu testirali su moć četvorogodišnjaka da odole iskušenjima. Mališani su zatvoreni u sobu sa poslužavnikom slatkiša na stolu. Rečeno im je da mogu da uzmu jedan odmah ili dva ako sačekaju da se istraživač vrati za 15 minuta. Mada je većina djece rekla da će sačekati, nisu uspjeli da odole iskušenju. Mališani koji su uspeli, koristili su taktike izbjegavanja, poput odvraćanja pogleda od stola i pokrivanja očiju rukama. Ispostavilo se kasnije da su ova djeca u tinejdžerskom periodu bila manje gojazna, problematična i sklona porocima. Takođe, bila su mnogo uspješnija tokom života.
