On je istakao da ga Obradović nije poštovao, kao i da su se slične situacije dešavale i ranije.
“Sačekao sam da se završi drugi meč baraža sa Rusijom kako ne bih unosio nemir u ekipu svojim izjavama, zato smatram da je sada došlo vrijeme da javnost sazna cijelu istinu šta se dogodilo po povratku iz Moskve. Prije svega reprezentaciju nijesam napustio zbog kako selektor Obradović reče male minutaže jer sam veliki profesionalac koji zna da se izbori sa problemima te vrste, već jednostavno nijesam više mogao sa selektorom da sarađujem zbog velikog nepoštovanja prema meni. Nije prvi put da je selektor Ljubomir Obradović bio nekorektan prema meni, već smo obavili i mnogo puta ranije razgovore na tu temu, očekivao sam da će se nešto promijeniti na bolje, ali njegov odnos u Rusiji je samo prelio čašu, a dosta igrača je prošlo kroz isto. Daću vam samo jedan primjer – jedina smo reprezentacija u Evropi koja nema trenera golmana, nikad se niko nije zapitao zašto. Sjajni momak sa Cetinja Goran Vujović za kojeg svi imaju smao riječi hvale je nakon nedjelju dana rada sa Obradovićem takođe morao da napusti reprezentaciju.
Takođe moram naglasiti da je reprezentacija za mene nešto posebno i uvijek sa velikim motivom sam nosio dres sa državnim grbom. Još od 15 te godine sam prošao sve mlađe reprezentativne selekcije, nakon odlaska iz Lovćena svoju igračku reputaciju sam stekao u Španiji, pa tek onda dobio poziv za seniorsku selekciju, tako da mi nikada nacionalni tim nije služio za reklamu. Kada sam već kod istine moram pomenuti da nisam debitovao za seniorsku reprezentaciju kod sadašnjeg selektora (kako je on to izjavio), već mnogo ranije dok je selektor bio Zoran Kastratović koji je podmladio reprezentaciju i koji je odlično znao kako da napravi atmosferu.
Mnogo me boli trenutna situacija u muškom rukometu koja je pala na niske grana. Najbolji primjer za to je podatak da niko ne vodi računa o velikom rukometnom radniku Miodragu Mišku Popoviću koji nas je svorio (mislim na gro reprezentativaca sadašnjih i bivših), koji nema elementarnih uslova za rad i u vremenu kada svi idu naprijed on najmlađe rukometom uči pod otvorenim nebom. Od 9 do 16 godine sam trenirao na poligonu po snijegu i kiši, a kada posjetimo njegov klub vidimo da u istim uslovima mladi i danas treniraju. Slična situacija je sa klubovima sa sjevera Crne Gore gdje takođe ima mnogo talenata i gdje su stasali vrhunski igrači, a nevjerovatan podatak je da u Podgorici nema muškog rukometnog kluba. Iako sam mlad dosta sam dao reprezentaciji, uvijek sam izvlačio maksimum, nikada se nijesam žalio, čak sam i u nacionalnom dresu doživio lom ruke, a selektor me nije ni nazvao da vidi kako sam, što dovoljno govori o tome koliko je vodio brigu o nama.
Naglasio bih da me ne zanimaju druge reprezentacije, već ću ponovo nositi dres Crne Gore, ali ću samo sarađivati sa drugim ljudima koji misle dobro muškom rukometu. Trudiću se da i dalje na najbolji mogući način prestavljam Crnu Goru – na najvećoj rukometnoj sceni, u najjačoj ligi na svijetu gdje se vodi briga o igračima, gdje se cijeni i ulaže u ovaj sport, gdje su godinu dana unaprijed rasprodate dvorane.
Zbog prijatelja, saigrača i prije svih navijača imao sam obavezu da iznesem istinu kakvo je stanje u crnogorskom muškom rukometu”, stoji u saopštenju koje je potpisao Vladan Lipovina.
