Evropa

Novinarka zvana hrabrost: Decenija bez Orijane Falači

Orijana Falači- jedna od najpoznatijih italijanskih i svjetskih novinarki, rođena je 1929. godine u Firenci, a ovog septembra navršava se deset godina otkako je umrla. Njen borbeni duh pokazao se još u ranoj mladosti kada je zajedno sa ocem učestvovala u ratu na strani italijanskog partizanskog pokreta “Giustizia e Liberta”. Tada se prvi put suočila sa svom surovošću koju nosi realan život za vrijeme rata. Tada je nijesu ranili, već za vrijeme demonstracija u Meksiku 1968. godine, sa čak tri metka. Bila je mrtva po mišljenju očevidaca, ali je jedan sveštenik spasao tako što je primijetio da diše, i to kada su je već odnijeli u mrtvačnicu. Željela je da živi i to nije bio njen kraj.

 

Novinarstvo je zavoljela još u svojoj 16. godini kada je na listu svoje školske sveske napisala svoj prvi članak, piše Nedjeljnik.

Karijeru je započela u ratnom periodu kada je pisala za list L’Europeo. Od tada je ljubav prema ovoj profesiji za nju bila jača od svega na svijetu. Čak i od želje da ima dijete. Između novinarstva i potomstva izabrala je ovo prvo i zbog toga su je svi osuđivali. Ipak, u dubini duše željela je sina i u to ime je napisala knjigu “Pismo nerođenom djetetu”. Strepjela je da ne rodi djevojčicu, jer nije bila sigurna da li će moći da je zaštiti od poniženja, zloupotreba i od činjenice da će, ako bude lijepa, svi poželjeti da je odvedu u krevet. Sa druge strane, smatrala je da će muško dijete lakše podići zato što bi ono umjelo da se izbori samo u svijetu koji je bio surov. Nadala se da će njen sin biti dobar, pošten, da će biti grub jedino prema onim ljudima koji su nepravedni i nasilnici i da neće trpjeti da mu neko zapovijeda.

Originalan naziv ove knjige glasi “Lettera a un bambino mai nato” i prodata je u milionskim tiražima, jer u njoj Orijana nije pisala samo o svojim strahovima, strepnjama i ljubavi prema imaginarnom djetetu, već se dotakla i morala, individualnosti i odgovornosti. Tom knjigom je pokazala da je ne samo velika novinarka već i uspješan pisac.

Izazivala je divljenje zato što je imala mušku energiju, a sa druge strane je bila ženstvena. Sa lakoćom je radila tekstove i sa uživanjem se pripremala za svoje sagovornike. Vjerovala je u sebe, imala je samopouzdanje i nije bila površna. Na njene intervjue se čekalo i po nekoliko mjeseci. Međutim, ona nije nikada željela da bude nečiji urednik, već samo da piše, i to ne tek radi novca, jer joj je to onda značilo da piše po narudžbi i po dogovoru sa izdavačem.

Razgovarala je sa skoro svim svjetskim vođama: Jaserom Arafatom, Ričardom Niksonom, Henrijem Kisindžerom i Gadafijem. Bila je prva žena sa Zapada koja je razgovarala sa vođom Islamske revolucije Homeinijem. Intervju je prekinut kada je skinula feredžu. Nije mogla da izdrži da je nosi kao da je u srednjem vijeku.

“Moram vam postaviti mnogo pitanja i o feredži, na primjer, koju sam prisiljena da nosim u razgovoru sa vama, a koju namećete iranskim ženama. Usput, kako se uopšte i pliva sa njom?”, pitala je Homeinija.

“Ništa od toga nije vaša briga, naši običaji se vas ne tiču. Ako vam se ne sviđa islamska odjeća, nijeste dužni da je nosite, jer je namijenjena mladim ženama i pristojnim damama”, odgovorio je ljutito Homeini.

“To je veoma lijepo od vas što ste mi upravo rekli i iz ovih stopa ću se osloboditi ove glupe srednjovekovne krpe”, gnijevno mu je odgovorila Orijana nakon čega je razgovor prekinut.

Ipak, pored svih svjetskih vođa koji su “pali” pred njom i u intervjuima koje je ona potpisivala otkrili i najveće tajne, samo je jedan odbio da razgovara sa Orijanom, a to je bio Josip Broz Tito.

Izvještavala je iz rata u Vijetnamu, Pakistanu i Libanu, a njene priče su bile duboke, istinite i potresne. Bila je u Južnoj Americi, Aziji i na Bliskom istoku. Sa arapskim liderima razgovarala je kao sa sebi ravnima i to je opisano u knjizi “Inšalah” oko koje se podigla velika prašina. Mnogi je nijesu voljeli zbog njenog drugačijeg pogleda na svijet i život, ali su je se plašili i poštovali je. Za svoje knjige je govorila da su njene bebe, ali je mrzjela da piše romane, jer je više voljela intervjue i reportaže.

Teže se borila sa urednicima nego što je dolazila do nekog državnika. Urednici su joj skraćivali tekstove i često je tada govorila da kada joj odstrane dio teksta, kao da su odstranili dio nje same. Nije voljela da joj ograničavaju slobodu i prostor u novinama i nije željela da je stavljaju u kalupe.

Smatrala je često da je sam život smrtna kazna. Dobila je čak jednom prilikom i zabranu od godinu dana da piše. Nije voljela da daje intervjue, a mrzjela je izbore. Ostala je prepoznatljiva po svojoj pisaćoj mašini i cigareti koju nije ispuštala iz ruke. Pisala je spartanski. Od osam ujutru do šest-sedam uveče i često tada nije ni jela niti se odmarala. Loše je spavala noću i bila je napeta, razdražljiva i nezadovoljna ako nije napisala onoliko koliko je namjeravala. Dešavalo joj se da zbog pisanja ignoriše i praznike, Božiće, Nove godine i da se razboli i smrša zbog tolikog rada.

Nikada se nije udavala, ali je voljela samo jednog čovjeka. To je bio Alekos Panagulis, grčki pjesnik i politički aktivista. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 1976. godine pod sumnjivim okolnostima i Orijana je to veoma teško podnijela. Iste godine kada je izgubila voljenog čovjeka izgubila je i dijete koje je nosila sa njim.

Tokom svoje karijere pisala je za mnoge ugledne novine kao što su New York Times, Times, The Washington Post, a poslije 11. septembra 2001. godine i kolumne za italijanski list Corriere della Sera. Živjela je u Njujorku gdje je i saznala da boluje od neizlječive bolesti i to joj je dalo inspiraciju da uradi intervju sama sa sobom. On je izašao kao dodatak listu Corriere della Sera.

“Pristala sam na ovaj intervju jer znam da mi je smrt za vratom. Medicina je iznijela presudu da mi ne može i neće biti bolje”, bio je njen odgovor zbog čega je pristala da intervjuiše samu sebe.

Bila je uvjerena da je za njenu bolest kriv Sadam Husein i da se razboljela zato što je udisala otrovne plinove koji su nastali jer je Irak palio kuvajtske naftne izvore.

Svoj posljednji intervju je dala za New Yorker. Nekoliko dana pred smrt vratila se u svoju rodnu Firencu, i to avionom koji je po nju poslao Silvio Berluskoni, čovek kojeg je toliko puta izvrijeđala u svojim tekstovima,nazivajući ga idiotom. Umrla je u 77. godini i sahranjena je u svom rodnom gradu uz najveće državne počasti, pored svog životnog saputnika Panagulisa i sa svojim vojničkim satom koji nije skidala.

Send this to a friend