Ante Tomić: Bez Hrvata nikad ne bi bilo Jugoslavije kakvu pamtimo 45 godina

I Vikipedija o hrvatskom velikanu uzima Mihanovićeva otkrića kao vjerodostojna, koja se navodno baziraju na davnom svjedočenju Nazorove sestre Irme, jednostavne, bogobojazne žene koja se brinula o bratovoj porodici.

S druge strane, ni u jednom jedinom slovu koje je Vladimir Nazor napisao, ni u jednoj njegovoj izjavi ili postupku, kao ni u svjedočenju na hiljade očevidaca njegove partizanske pustolovine, ne može da se nasluti da je on bio nesrećni zatvorenik komunističkih đavola, započeo je kolumnu Ante Tomić koja je objavljena na portalu Jutarnji.hr.

Bosanska vodenica

U jednoj bosanskoj vodenici on 1943. čita nove stihove Koči Popoviću, a impresionirani Popović kasnije u svom dnevniku bilježi: “Čudan starac! Pod najnepovoljnijim okolnostima smogao je snage da se opredijeli, konačno, nepokolebljivo. Očigledno, to nije bio rezultat jednog političkog razmišljanja, a tim putem ne bi nikad ni stigao, skok bi bio suviše velik – nego je učinio ono što je morao da učini, prosto ono što mu je nalagalo njegovo poštenje, njegovo osjećanje odgovornosti, njegovo spontano rodoljublje”.

Razgovarali su i o “Don Kihotu”, kome se Nazor neizmjerno divio. Vrlo mu se svidjela filozofska analiza podviga slavnog Servantesovog junaka u knjizi Miguela de Unamuna, a Popović, španski borac, ispriča “kako je usred fašističkog djela Španije ustao u odbranu kulture i duha od pobješnjelih generala koji su vikali ‘Dolje inteligencija!'”

Legendarni komandant Prve proleterske ponovo će, zajedno sa generalima Pekom Dapčevićem i Radovanom Vukanovićem, mjesec dana kasnije, obići pjesnika koji će ih oduševljeno uporediti sa Napoleonovim maršalima.

Popović bilježi: “Pročitao nam je nekoliko stranica potpuno sređenog rukopisa o svojim doživljajima među partizanima. Proklinjao je prošlost. ‘Hrvati su se uvijek borili za druge… Ovo je prvi put da se bore za sebe…'” 

Ništa od ovoga ne upućuje da se Vladimir Nazor zatekao negdje gdje nije želio da bude. Osim ako se nije dvije i po godine u partizanima pretvarao i prvorazrednom glumačkom igrom Tita i drugove uvjerio kako mu je sve super.

Kada bolje razmislite, moguće je i to, ali samo ako su partizani kidnapovali Džeka Nikolsona iz tog doba.

U čudnom vremenu, u kome se mnoge činjenice i vrijednosti izvrću, neko bi se zaista mogao začuditi kako je jedan istinski nacionalista, pisac možda i najljepših stihova o hrvatskoj zemlji i narodu, neuporedivo vrijednijih od svega što su Tompson, Škoro, Mate Bulić i drugi ugledni savremeni patriotski autori napisali, otišao u partizane. Ali, u tome nema ništa čudno. Nazoru je tu bilo mjesto. Bio je, Bože dragi, među svojima, pa samo se u bici na Sutjesci borio zajedno sa 140 njegovih Bračana.

Jedan prijatelj iz Beograda mi je prije nekoliko mjeseci poslao tabelu iz knjige Viktora Kučana “Borci Sutjeske”, gdje na četiri gusto štampane stranice, kraj svih opština bivše Jugoslavije, stoje brojke koliko je partizana odatle došlo, koliko ih je poginulo na Sutjesci, a koliko nije je dočekalo kraj rata. Podaci su zapanjujući.

Ključna bitka

Zatim primijetite nešto neobično, ili bi to moglo biti neobično mlađim naraštajima, koje smo uvjerili kako su partizani većinom bili Srbi, plus šačica naših izroda.

Između gotovo 350 jugoslovenskih mjesta tek su dva dala četvorocifreni broj partizana – Šibenik 1.316 i Split .1091, a svakako vrijedi istaknuti i da ih je iz Trogira bilo 435, iz Omiša 245, Imotskog 180, Vrgorca 249, Sinja 318, Makarske 362, Hvara 145, Drniša 74, Zadra 161 i Knina 568. 

Znate li koliko ih je na Sutjesku došlo iz Beograda? 67. Slovima: šezdeset sedam.

Da ne griješim dušu, u velikom broju su se tu borili i ginuli Crnogorci, mnogo je i naših, hrvatskih Srba, nesretnika iz banijskih i kordunskih sela koji su pobjegli od Luburićevih ubica, ali najbrojniji dio snaga bili su Hrvati, preciznije Dalmatinci. A bila je to najveća bitka Drugog svjetskog rata na našim prostorima.

U junu 1943. okupatori i domaći izdajnici su sa strahovitim vojskom od 127.000 vojnika i nadmoćnom silom čelika okružili 18.000 loše naoružanih, iscrpljenih, bolesnih i gladnih pobunjenika, sa željom da ih konačno i zasvagda satru, i zamalo im je i uspjelo da Prva proleterska divizija nije, u jednom od onih veličanstvenih momenata, u kojima se pouzdano ne može ustanoviti šta je bila čista genijalnost, a šta puka, blesava sreća, probila neprijateljski obruč.

Vrhovni komandant Josip Broz Tito tu je jedva sačuvao glavu. Da u toj ključnoj bici uz sebe nije imao onih nekoliko hiljada Dalmatinaca, drug Stari bi se zanjihao na štriku. Sviđalo vam se to ili ne, istorijska je činjenica da bez Hrvata nikad ne bi bilo četrdeset pet godina Jugoslavije kakvu pamtimo.

Bilo bi, ni trenutka u to ne sumnjajte, nešto mnogo, mnogo gore.

“Dolje inteligencija”

Proučavajući tablicu iz knjige “Borci Sutjeske”, došlo mi, sasvim rijetko i nesvakidašnje, drago što sam Hrvat. Inače se gnušam slinavih “proud to be Croat” trenutaka, kojekakvi gadovi i budale su mi ih omrznuli, ali ovdje sam slobodno i bez kajanja pustio da me nacionalizam preplavi. Pa, i zašto ne bih? I oni Dalmatinci, čije su kosti ostale u travi na proplancima Zelengore, bili su bez izuzetka ponosni Hrvati. Zašili su crvene zvijezde na kape s vrlo nacionalističkim motivom, ljuti što njihova djeca moraju da sriču slova iz talijanskih bukvara. Utekli su u šumu strastveno žudeći da fašistička govna bace u more, a samo su im partizani nudili tu mogućnost. Partizani su, kao i Vladimiru Nazoru, bili njihov rodoljubni izbor. Nesiguran i težak, ali jedini pošten.

Važno je sjetiti se njihovog junaštva i žrtve kad akademik Mihanović i njemu slični krenu, poput onih frankističkih generala, pomahnitalo da viču “Dolje inteligencija!” Spomenite ih i sljedeće nedjelje, kad slavimo sedamdesetu godišnjicu pobjede nad fašizmom. Bila je to i naša borba, drage moje Hrvatice i dragi Hrvati. I mi smo bili tamo. Pored svih velikih, Amerikanaca, Rusa, Engleza i Francuza, naš je mali narod za slobodni svijet možda i srazmjerno više stradao.

Sretan vam Dan pobjede, idioti!

Ante Tomić