Pozivajući se na neimenovane sagovornike bliske bezbjednosnim službama, list piše da su “muslimani na Kosovu i u Albaniji” daleko radikalniji nego li oni u BiH.
Problem je, kažu, u tamošnjim islamskim zajednicama koje su podijeljene i isprepletane radikalnim elementima.
Slična je situacija u Makedoniji, a najproblematičnije je u zapadnoj Makedoniji u kojoj većinom borave radikalni islamski Albanci koji sarađuju sa istomišljenicima u Albaniji i u sukobu su sa sekularnim Albancima nacionalistima i makedonskom državom. U Bosni i Hercegovini Islamska je zajednica prilično jedinstvena u osudi radikalnih islamista i pokušava primiriti situaciju, tvrde sagovornici Jutarnjeg i dodaju da je, prema dostupnim informacijama, broj radikalnih muslimana sve je veći.
Slična je situacija u Sandžaku koji, tvrde, treba posmatrati kao teritorijalnu cjelinu koja obuhvata Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.
“Muslimani iz Sandžaka su daleko najradikalniji”, tvrdi jedan od sagovornika. U tamošnjoj Islamskoj zajednici već godinama traje sukob između dvije struje što samo pogoduje daljoj radikalizaciji. Obavještajni podaci pak govore kako se dio vehabija iz BiH preseljava na područje Sandžaka u Srbiji”, navodi Jutarnji.
Što se Hrvatske tiče, list piše da u ovom trenutku u toj državi ima između 50 i 70 osoba koje se kvalifikuju kao ekstremni islamisti, a punktovi njihovog delovanja su Pula, Rijeka i Zagreb i svi oni su pod nadzorom službi, a za sada nije primjećeno njihovo djelovanje koje bi išlo prema nekim terorističkim operacijama.
Prvi radikalni islamisti na ove prostore stigli su s ratom u Bosni kada je tadašnje bošnjačko rukovodstvo odobrilo ulazak stranih boraca iz islamskih država u Armiju BiH te je 1993. godine osnovana brigada El Mudžahid.
Nakon završetka rata veći dio boraca ostao je u BiH, dobio je državljanstvo, osnovao porodice i širio ideje radikalnog islama kroz obrazovne i druge ustanove u kojima su se dobro pozicionirali. Već 1998. godine radikalni islamisti nalaze novo područje djelovanja, a to je Kosovo, gdje su se Albanci sukobljavali sa tadašnjim Miloševićevim režimom i u Makedoniji.
Na prostoru Sandžaka u Srbiji vehabije se pojavljuju početkom 2000. preko noći nastaju ustanove u kojima se propoveda vehabizam. Meta vehabija su socijalno ugrožene slabo obrazovane osobe. Postojala je jaka veza s vehabijama u Bosni te su mnoge vehabije iz Sandžaka odlazile u kamp u Gornju Maoču, nekadašnji centar za obuku vehabija. Vlasti u BiH u tome nijesu vidjele problem i prećutno su štitile takva vehabijska središta. Sve dok Melvid Jašarević 2011. godine nije zapucao na zgradu Ambasade SAD-a u Sarajevu i ranio tri osobe.
Jašarević je vehabija iz Novog Pazara i prošao je vehabijski kamp u Gornjoj Maoči. Porijeklom iz Novog Pazara, kao i Sead Plojović koji je u Hrvatskoj pokušao osnovati vehabijski pokret. Danas mu se sudi u Srbiji za podsticanje na terorizam.
Drugi najpoznatiji lokalitet je Gornja Bočina u kojoj je glavni vođa bio imam Nusret Imamović koji se smatrao glavnim vođom vehabijskog pokreta u BiH.
I prema njemu su tamošnje vlasti bile ambivalentne ili su ga prećutno podržavale.
Imamović je izbegao u Siriju u redove Fronte al-Nusre, a SAD ga je stavio na listu najtraženijih terorista i proglasio ga terorističkim liderom u BiH.
Poznavatelji prilika u BiH tvrde kako trenutno ne postoji neko čvrsto jezgro vehabija u BiH. Imamović je u Siriji, a Bilal Bosnić, još jedan od najpoznatijih vođa vehabija u BiH, osuđen je na sedam godina zatvora zbog podsticanja na terorizam.
