U njegovoj impresivnoj karijeri zapisano je više od 50 teatarskih uloga, a ostao je zapamćen po više od 50 filmskih, od kojih su mnoge nastale u kultnim ostvarenjima ex-jugoslovenske kinematografije poput “Sjećaš li se Doli Bel”, “Ko to tamo peva”, Miris dunja”, “Čudo neviđeno”, “Kuduz”, “Gluvi barut”, “Ovo malo duše”, “Ničija zemlja” i “Opet pakujemo majmune”.
Ovaj rođeni Varešanin sa crnogorskom adresom stanovanja za agenciju Fena je pričao o svom glumačkom pozivu i angažmanu, kao i o stanju u Bosni i Hercegovini, podvlačeći da je ona “neprestano u nekoj inferiornoj poziciji, te da stalno izdajemo i uništavamo sami sebe”.
“Teško se to može promijeniti jer postoje pritisci “s lijeva i s desna”, a u tome su dobri Bosanci, gdje je “dobar i glup jedno te isto”. Kod nas je suživot predstavljen samo u šarenim jajima i kurbanu, kao da ništa drugo nije napravljeno ili razmijenjeno. Znam ih mnogo koji su se osjećali kao ljudi odavde, Bosanci, zemljaci, ali onda su postali to drugo, ono što su im izdiktirali drugi. A ti drugi i dan danas uporno diktiraju to. Ovi su garanti mira ovoga, a oni su garanti mira onoga. Tako da, potpuno sam glup kada je riječ o toj temi i ne znam šta je ljudima, o čemu se tu radi. Raditi toliko u korist vlastite štete, u korist štete vlastitog komšije. Ali, čim je to na njegovu štetu i na moju je”, kaže Boro.
Komentirišući današnju poziciju teatra, ali i kulture uopšte, Stjepanović ne vjeruje da je tu na sceni neka teorija zavjere. Smatra da bi političari bili jako sposobni u tome ako bi im to bila namjera, ali podvlači da to potpuno izlazi iz njihovog vidokruga, prenosi portal Klix.ba.
“Sami smo naviknuti na vrijeme Titove Jugoslavije, socijalizma i te brige o kulturi, te ne možemo nikako da se preorijentišemo na nešto što je mnogo racionalnija organizacija. Donose se zakoni po kojima se glumci angažuju na određeno vrijeme zato da bi se nakon određenog vremena provjeravalo koji je od njih potreban, a koji nije. Koji to upravnik tako odlučuje? Nijedan. Upravnici su često ljudi došli iz politike, naše kolege, odgovorni su onima tamo u politici, a ne kolegama i svom poslu i zanatu. I oni se ne trude oko toga. Sa nekim upravnicima može sve, sa nekima ništa”, naglašava Boro.
Dotičući se u razgovoru vremena pred početak rata i pitanja religije, Stjepanović kaže da je znao kako je “došlo posljednje vrijeme” kada su se pojedinci počeli pozdravljati sa “merhaba” i “pomoz’ Bog”, uz ocjenu da su se tako pozdravljali samo najzatucaniji ljudi u njegovom i selima oko Vareša, jer su kroz njega prolazili i muslimani i katolici.
“Niko im nije to branio. Ali, ti si morao da učiniš invalidom svoga brata da bi ti se javio Bog. E, i ovdje su zaratili i morali da ubiju svoga brata da bi im se javio Bog. Za koga će svi reći, onako u svojoj širini, jedan je Bog. Pa kad je jedan, zašto onda ubijaš one druge koji vjeruju u neku drugu varijantu Boga, uime neke svoje varijante Boga, koja je praktično jedna te ista. Sve u ime Boga, a ustvari u ime para”, kaže Stjepanović.
Što se tiče glumačkog posla, uvjeren je da je tu izuzetno važna vjera u sebe.
“To odmah zrači, jer glumac na sceni mora da je zakon. Ako to nije tako, onda niko u publici više u to ne vjeruje. Šekspir je pisao i bio glumac. Molijer je pisao i bio glumac, oni su sami pisali, organizovali i postavljali na scenu. A onda su se odjednom pojavili pisci, uvaženi, koji su daleko iznad glumaca, proste bagre koja ne zna ništa osim – gdje uđem, gdje izađem. Pa su se pojavili reditelji koji su mudri “do zla Boga”, a mi smo glupi. Međutim, sve je to juče počelo da se širi, a gluma je otkad je svijeta i vijeka i biće do kad je svijeta i vijeka. Jer tu potrebu da se ogleda u samome sebi i nekoj neposrednoj živoj igri, živom čovjeku, to je bilo i biće uvijek. Da to neko režira, to nije bilo i čvrsto se nadam da neće ni biti zadugo”, naveo je.
O vlastitoj karijeri i tome da li ga je neka uloga posebno obilježila kao glumca ili mu ostala posebno draga, Stjepanović kaže da možda i jeste, ali da o tome ne razmišlja tako.
“Ono što me je obilježilo ili šta će iza mene ostati, je to da sam bio profesor, osnovao školu u Sarajevu i na Cetinju, i da sam od početka radio u novoj školi u Osijeku. Tako da sam nosio, koncipirao i radio u tri nove škole. Iza mene će ostati i to da sam napisao četiri knjige o glumi i između ostalog bio sam i glumac. Kao glumac sam radio kada me pozovu, ništa nijesam sam insistirao ni tražio ili projektovao. Režirao sam isto kada su me pozvali, a i to sam nasilu pristajao Uvijek sam se najviše osjećao profesorom”, kaže ovaj proslavljeni glumac.
