VN: Vaša “bazafanova” u Crnoj Gori je velika. Šta imate da im poručitepred nastup na Bedemu u Nikšiću i otkrijete o repertoaru?
Marčelo: Repertoar će, kao i uvijek, biti fini presjek dosadašnjeg opusa: ponešto sa svakog od pet albuma, pri čemu će naglasak biti, naravno, na posljednjem. Nažalost, spriječeni smo da dođemo s bendom, ali će nam se na bini pridružiti Filip Krumes, naš violinista, što će šou zasigurno učiniti uzbudljivijim. A poruka? “Dođite” mi zvuči sasvim dovoljno, sve ostalo poručićemo kroz muziku i stihove.
VN: Ove godine ste nastupali na puno festivala, između ostalog i na džez festivalu. Na “Napet šouu” ima primjesa džeza. Pravite li to mali zaokret u žanru?
Marčelo: Od žanra smo odmetnuti već čitavu deceniju, još od druge ploče ovo je samo eskalacija slobode. Istina, na bini imamo gramofon i strofe se i dalje kazuju na ritam, što je snažna spojnica i dovoljan razlog da nas ljudi koji manje pomno slušaju (ili ne slušaju uopšte) vide kao predstavnike žanra. Iskreno, niti se tako osjećamo, niti se time opterećujemo. Zanima nas valjan tekst preko valjane kompozicije, u naš kreativni lonac kao začin ili sastojak ulazi sve što nam se dopada i sve što nam je inspirativno, bez obzira iz kog dijela popularne kulture originalno potiče. Žanrovi se sve više pokazuju tekovinom prošlog, a ne ovog vijeka; ta razvrstavanja daju samo onu najšturiju, najbanalniju informaciju o nečijem stvaralaštvu.
VN: Vidjeli smo da je roman “Zajedno sami” doživio reizdanje. Kada će biti izdat drugi dio trilogije “Malterego” i kakve su Vaše kritike na Vaše stvaralaštvo?
Marčeo: Izdavačka kuća “Laguna” i ja pripremamo i novo izdanje prvog dijela “Malterega”, dok intenzivno radim na drugom, prilično obimnijem tomu. A kritike na sopstveno stvaralaštvo smiješno je i neukusno davati. Fer je reći samo jednu tehničku stvar, a to je da sam prespor autor, jedan od onih koji na sve objavljeno imaju isto toliko u recycle binu. Stvaralaštvo se kod širih masa doživljava kao najzabavniji posao na svijetu: tu je nadahnuće, ti samo zabilježi a zapravo je tako samo u jednom od sto slučajeva, bar kod mene. Još je dobri Pol Valeri raskrinkao takav pogled na stvar, smatrajući da se tu sugeriše kako je stvaralac zapravo tek daktilograf, instrument u rukama inspiracije, bezumnik u transu i vlasti volje muza, što, dakako, nema veze s istinom. Umjetnost je mukotrpan posao u kome se do rješenja stiže putem pokušaja i popravljanja što se ponekad ne desi ni poslije deset sati rada.
VN: Kako ljudi reaguju na “Napet šou”? Sada je već prošlo dosta vremena da se napravi neki presjek albuma.
Marčelo: Reakcije su zaista lijepe, na čemu smo neizmjerno zahvalni publici i javnosti. U toku je opšti rat da se stekne pažnja, ljudi pristaju na razna kreativna i lična poniženja i blamove samo da ih bilo ko ima na radaru; ekipa i ja smo u tom smislu pregaženi vremenom, jer ne pokušavamo da se dopadnemo i ne postoji jedan izrečeni stih niti jedan odsviran ton namijenjen udvaranju čitaocima i slušaocima. Pride nam teme najčešće nijesu vesele; užas je moja furka, kako reče veliki Džoni, a stvaram usred vremena kad su, što bi pak rekao Ljermontov, potrebni gorči ljekovi. Kada tako “savremeno autistični” ipak steknete pažnju i povjerenje, to je velika nagrada i bogatstvo.
VN: Član ste Udruženja književnika Srbije. E sad, pitati jednog književnika šta čita ovih dana je vrlo nezgodno. Stoga, kažite mi nešto što me oduvijek zanimalo da li ste fan Tolkina ili Martina i zašto?
Marčelo: Ne, nijesam lud za epskom fantastikom, premda mi je veoma simpatična i nemam ništa protiv. Martina nijesam čitao, ali jesam ljuti obožavalac “Thronesa” i mislim da serija sjajno kombinuje potpuno različite elemente. I, jašta, Tirion Lanister je najveći, najmanji car na svijetu.
VN: Koju vrstu muzike slušate dok pišete, a koju svakodnevno?
Marčelo: Sjajno pitanje! Pošto su mi riječi posao, dok pišem slušam ili instrumentalnu muziku ili onu koja tome naginje jer mi riječi odvlače pažnju čak i kad su na jeziku koji ne poznajem. Maks Rihter mi je veoma drag u te svrhe, pa Bonobo, pa jedan fenomenalni Pražanin čije ime ne umijem da izgovorim ispravno: Tomaš Dvorak. Dodaću tome prijatelja i saradnika Radeta Sklopića i nj egov prvi kompozitorski, instrumentalni album “Little box”. A van toga, u svakodnevici, zanima me svašta, od trip hopa do progresiv roka. Ovih dana sa zakašnjenjem slušam Fair to Midland, sjajan i potpuno blesav bend.
VN: Za nas vaše fanove, od “De facta” ne prestaje osjećaj ponosa na ono što radiš i trudiš se da promijeniš. Ali kada ste osjetili najveći ponos u svom životu, karijeri?
Marčelo: O, hvala, to je zaista veliki kompliment. Najveći ponos? Kada je divni, veličanstveni Peca Popović u jednom intervjuu stavio moje među tri imena koje bi, kako je rekao, svako drugo društvo tretiralo potpuno drugačije. To je najveće priznanje, vrednije od svih koje na polici imam, bilo literarnih, bilo muzičkih. Svako drugo društvo tretiralo bi, prij e svega, ljude poput gospodina Popovića kao živo nacionalno blago. Namjesto takvih duša, etrom defiluju samohvalisave fizionomije i dijagnoze, čija je svaka riječ namjerena na opšte uprostačenje nacije koja već grca u prljavoj vodi kiča i čudnom poimanju svoga dostojanstva.
VN: “Perspektiva” je jako gledana i kod nas. Da li ste ikada imali reakcije sa vrha povodom neke od emisija ili pjesama (“Kuća na promaji” npr.) konkretno ljudi kojih se to tiče, kojima je upućeno i koji mogu da promijene stvari u društvu?
Marčelo: Koliko znam, niko ko u rukama ima poluge moći nije se naročito oglasio povodom dokumentarnog serijala “Perspektiva”, i to ima smisla: šta bi rekli. Šta se tu ima reći s njihove strane, usta su im puna priča o budućnosti mladih, a nigdje u etru osim u ovoj emisiji nijesmo tako direktno čuli kako se sami ti mladi ljudi osjećaju. I nije baš da se čulo mnogo toga lijepog, nego opšta zbunjenost tučem koji im je navaljen na leđa samim tim što su rođeni na Balkanu: više od polovine izjava govori taj tuč, a ne oni. No, van tog konteksta, užasno je lako isprovocirati reakcije današnjeg državnog vrha Srbije: teže je izazvati dijete da te gađa praćkom nego prvog čovjeka da te gađa gromuljicama svoje sluzave sujete. U skladu s time ko si, dobićeš naslovnu stranu Informera, poput Zorana Kesića i mene, ili će te pak Gospodar lično obljunuti na konferenciji za štampu, ako si Kokan Mladenović. Tih je dana čak našao za shodno da spomene i neke momke koji su se slikali na plaži s natpisom “Vučiću, izvini” pošto su odlučili da ne ljetuju u Srbiji, kako je Veličanstvenik probao da zapovijedi. Počinjem da vjerujem da je on zapravo oktopod i da, kad se osami, pipcima istovremeno kuca komentare po portalima svih dnevnih novina, po društvenim mrežama, dok jedan krak posebno produži čak na ulicu da bi na zgradi preko puta ispisao grafit “Koji si ti zgodnobog, lijepi moj Vučiću”. Da se kladimo da i ovo čita i prima k srcu, upravo smišlja niknejm pod kojim će ostaviti komentar.
VN: Vaša publika su uglavnom mlađi ljudi. Jasno je da Vaši tekstovi edukuju, koliko i opominju. Da li Vam se ikada desilo da Va, priđe fan i kaže Vam da ste mu promijenili život, da je slušajući Vašu muziku osjetio želju da se promijeni nabolje?
Marčelo: Slušaoci su mahom mlađi, da, ali čitaoci su u tom smislu prilično “šareni”. A i to sa muzikom više je usud onog žanra o kom smo pričali nego nešto upereno konkretno na nas. Dogode se lijepi susreti i lijepi komentari; stvaralaštvo oduvijek ima tu moć i mene je popularna kultura vaspitala i oblikovala isto koliko i roditelji, samo na drugi način i u drugim segmentima. Otuda je, naravno, veliki kompliment ako ono što radiš igra takvu ulogu u nečijem životu. Naravno, to ne smije da te otjera u opasne i ružne umišljaje: tu si da radiš ono što radiš, najbolje što možeš, i to je sve.
