Film koji je rađen u crnogorsko-srpskoj koprodukciji već je osvojio nagrade na Jerusalem Film Lab radionici 2014. godine, kao i na Cinelink programu Sarajevo Film Festivala iste godine, a predstavlja i crnogorskg kandidata za nagradu Oskar.
Scenario takođe potpisuje Ivan Marinović, a glumačku ekipu u toj crnohumornoj komediji predvodi Nikola Ristanovski, a osim njega igraju Jelisaveta Seka Sablić, Ljubomir Bandović, Bogdan Diklić, Leon Lučev i mnogi drugi.
Legendarnu glumicu Seku Sablić ćemo poslije dužeg vremena vidjeti na filmu. Za Danas.rs, glumica je otkrila zašto je to tako, šta je privuklo u priči filma “Igla ispod praga”.
“Stvarno me nije bilo dugo na filmu, niti će me vjerovatno biti. Moje je prošlo. Pa prvo sam ja privukla Ivana Marinovića, vjerovatno jer imam te godine za ulogu, ali i zato što sam, bez lažne skromnosti, provjerena glumica. Nijesam imala neku preveliku želju da igram, ali kada sam pogledala scenario, vidjela sam da je studiozno napisano i da nije kao česta uobičajna površina kod nas. Dugo se čekalo da taj film krene, a kad je završen, dugo se čekala premijera. Dobra sam i živa da sad s vama pričam. Teško je sjetiti se utisaka. Iako je Ivan škrt, ja sam imala priliku da film pogledam, i mogu da kažem da je lijep. Svjetski je snimljen. Rukopis koji zaista prelazi ove granice. Velike čestitke prvenstveno Ivanu, a onda i na odabiru glumaca. To su glumci koji su nabijeni humorom i duhovitošću ali on je to sve strogo kontrolisao i bio je jako oprezan. Cio film ima nekakvo ujednačeno igranje, ujednačene aktere. Jednu metafizičku ravan postiže sa tim božanstvenim predjelima Luštice koje je slikao Đorđe Arambašić. To je zaista neotkrivena ljepota. Jedno čudo. Sve djeluje potpuno vanzemaljski. I onda kontekst te priče, tih malih ljudi i njihovih zagađenih odnosa, gdje svi djeluju kao crvi u toj ljepoti. To je nekako šekspirovski. Odavno sam se pitala kako to da što je veća ljepota u kojoj se ljudi nalaze, to su zagađeniji ti ljudski odnosi. Ne znam šta je to, ali to je tako ljudski”.
Film zaista pokazuje sliku našeg društva i način na koji ljude pokušavaju da prežive…
“Nije tu samo to. Tu se pojavljuje zlo. To je zlo kao kod Bergmana u “Devičanskom izvoru” kada u onoj ljepoti, onoj vanzemaljskoj, pojavljuje zlo. I Živko Nikolić je to pokazivao, ali on nikada nije uhvatio tu ljepotu koju vidimo u ovom filmu. Ti ljudi koriste tu ljepotu, uživaju u njoj, pa se onda zabavljaju svojim prljavštinama”.
Iako su vašu karijeru obilježile filmske uloge poput Kristine u “Maratonci trče počasni krug”, na filmu vas nije bilo previše. Je l’ to sticaj okolnosti ili lični izbor?
“Stvarno me nijesu zvali. Ja sam lično zadovoljna, jer film je uvijek tražio neko odvojeno vrijeme. Vjerovatno je tu bilo i slučajeva gdje su me zvali a da ja nijesam mogla da odvojim vrijeme za to. Sjećam se da me je zvao i Srđan Dragojević. Film traži mjesec dana da budeš na setu. To ja ne mogu. Ali nijesam ni sklona tome. Ne volim te odlaske od kuće i takvo druženje. To je sa mnom kontraindikativno. Sad kad me pitate, bilo je tu i toga, ali glavno je da su me sigurno malo zvali. A pri tom me je i prešišalo vrijeme. Teško je naći uloge mojih godina sada, ali i prije deset godina. Jednostavno nije bilo mjesta”.
Na filmu ste najviše sarađivali sa Slobodanom Šijanom (uz “Maratonce”, “Kako sam sistematski uništen od idiota”, “Davitelj protiv davitelja”). Šta je to on vidio u vama što možda drugi reditelji nijesu?
“To je veliki kompliment za mene. Ja Šijana toliko cijenim. Zaista. Kada me je zvao za “Maratonce”, uopšte nijesam bila zainteresovana za film, a nijesam ni imala dobro mišljenje o našem filmu. Moj život je prošao u partizanskim filmovima, koje nijesam htjela da gledam. Zašto bih gledala te filmove, kad ima divnih filmova koji su snimani izvan naših granica. Nijesam bila u toj priči. Ali sjećam se kada me je Šijan zvao za “Maratonce”, rekao mi je da to treba da bude intonacija kao u “Ranjenom orlu”. Dugo godina smo igrali tu predstavu u Ateljeu. Tako da sam odmah razumjela šta njemu treba. I zaista on je uzeo ateljejske glumce. To je bilo 50 odsto ateljejskih glumaca, a i oni što nijesu bili, oni su po svojim sredstvima pripadali Ateljeu. Paja Vuisić, koji uopšte nije igrao u teatru, ili Mija Aleksić, koji je igrao u Ateljeu, ali je igrao prije svega u Narodnom pozorištu. Hoću da kažem da su taj rukopis i taj sastav ateljejskih glumaca, uz naravno i Duška Kovačevića i Šijana, napravili zaista jedan film koji vrijeme nije pregazilo”.
Pominjete Atelje i njegove glumce. Nedavno je obilježeno 60 godina ovog teatra. Po čemu je iz vašeg ugla to pozorište bilo drugačije?
“Ja sam davno otišla iz Ateljea i emotivno i fizički. Nije više to što je nekad bilo. Možda je to stvarno starački reći, ali zaista je tako. Neke kocke su se tako skockale. Mislim da je tu bila najvažnija Mira Trailović, koja je imala sluha za najbolje. Ona je bila jedan menadžer i čupala je sa svih strana. Imala je osjećaj za razne stvari. Ona je stvarala nove pisce. Ona je stvarala nove reditelje. Čupala, borila se za njih. Kad imate jednog takvog vođu… a onda je sve to i vrijeme činilo. Jugoslavija je tada bila na vrhuncu svoje demokratije i otvaranja prema svijetu. Sve se to podudarilo”.
Nazivaju vas “kraljicom komedije”. Jednom ste rekli da biste propali da ste upali u dramu. Da li je i odabir žanra bio sticaj okolnosti ili ipak izbor?
“Rekla sam da je svako ko je upadao u dramu i propadao. Pogotovo u onom smislu drame kakva je bila u mom vremenu i prije mog vremena. Manir Ateljea je zavladao i u drugim teatrima. Svi su prišli tom maniru na neki način. Jedan hrabar teatar, otvaranje novih stranica, napuštanje klasike… Što je možda malo i šteta. Ipak, treba čuvati i tradiciju. Ali i u Jugoslovenskom dramskom radili su predstave koje bi potpuno legle Ateljeu ili u Narodnom. Nemaju više teatri svoje tipične boje, pa da kad ideš u neko pozorište, znaš i šta ćeš tamo da gledaš, odnosno koji prilaz predstavi ćeš vidjeti”.
