Na dokumentarcu, koji je režirala Liz Garbus, radilo se deset godina, a sada kad je napokon ugledao svjetlo dana, izazvao je poprilično burne reakcije. U filmu se, na arhivskim i nikad objavljenim snimcima, pojavljuje i sama legendarna pjevačica, koja je umrla 2003. u dobi od 70 godina, a o njoj u filmu govore njeni prijatelji, saradnici, pa i članovi porodice, uključujući i njenu kćerku, Lizu Simon Keli, koja je ujedno i izvršna producentkinja filma.
“Film donosi sve ono što je trebalo da bude rečeno i prikazano o životu moje majke, na način na koji je i ona sama željela i onako kako je htjela da je pamtimo. Drago mi je da svijet konačno može da vidi pravu istinu”, rekla je Liza Simon u intervjuu za Huffington Post.
Uz prikaz nevjerovatne muzičke karijere Nine Simon, film naglašava i njen ogroman uticaj kao aktivistkinje za ljudska prava, no dokumentarac donosi i neke neispričane priče iz života muzičke ikone. Počevši od njenog djetinjstva – rođena je u gradiću u Sjevernoj Karolini i već je sa četiri godine počela da svira klavir – filmska priča otkriva i to da je bila usamljena, a tu su i drugi, javnosti uglavnom nepoznati detalji iz njene biografije.
Između ostalog, nastupala je i za Hjua Hefnera, a u jednom razgovoru s Martinom Luterom Kingom Jr. izjavila je da ona “nije nenasilna”, na šta joj je on odgovorio: “To je u redu, sestro. Ni ne moraš da budeš”. No, film donosi i mračnu stranu priče. Nina Simon bila je, navodno, opsjednuta seksom, često i zlostavljački nastrojena, ali i sama zlostavljana, te sklona psihičkim slomovima.
Između ostalog, imala je tešku narav, a godinu dana nakon njene smrti saznalo se je, navodno, da joj je još 1990. dijagnostifikovan bipolarni poremećaj.
Na početku samog filma, Nina Simon kaže: “Jedini način na koji vam mogu ispričati svoju priču, o tome ko sam ja zaista, je taj da vam otpjevam svoju pjesmu…”
