Naime, povodom ovog ispada pjevačice Jelene Karleuše, književnica Mirjana Kapetanović iz Konjica uputila je otvoreno pismo.
“Poštovana gospođo Karleuša, želim srdačno da vas pozdravim sjedeći u svom stanu u Konjicu, dok lijepa, zelena Neretva šumi ispod mojih prozora. Pišem vam iz divnog grada koji je jedan od najstarijih gradskih zajednica sa područja bivše Jugoslavije. Na ovom malom prostoru prođoše razne civilizacije u zadnjih 4000 godina, od Kelta, Ilira, Rimljana, Grka, Mitraista, Bogumila, Osmanske carevine, Kraljevine SHS, Titove Jugoslavije, do današnjih dana, samostalne Bosne i Hercegovine. Sve ste vi to mogli naučiti u redovnom osnovnom i srednjem obrazovanju kroz proučavanje istorije i geografije, a toliko je zanimljiv kraj, da bi svakog intelektualca “zakovao” bar nekoliko dana za Internet i guglanje u cilju što većeg informisanja o Konjicu, Hercegovini i njihovim zanimljivostima. Ali s obzirom da ste vi vrlo rano krenuli u estradne vode, kako često znate istaknuti, naravno da je škola bila u drugom planu. Stoga vam ne zamjeram toliko da govorite nipodaštavujući ove naše lijepe krajeve i stanovnike koji ovdje žive, a ističete svoje beogradsko porijeklo kao krajnji rezultat evolucije ljudske civilizacije.
Ja volim Beograd. Kako i ne bih tu su moji roditelji živjeli, tu se upoznali davnih 50-ih, tu se vjenčali i proživjeli divne godine mladosti. Na moju veliku sreću doselili u predivni Konjic upravo u vrijeme kada sam se ja trebala da rodim, u vrijeme kada se gradila jaka industrija u mom gradu. Tada su dolazili mladi, stručni ljudi sa svih strana bivše Jugoslavije i ovdje, pored Neretve živjeli, voljeli se, donosili svoju kulturu, razmjenjivali svoja znanja i stvarali neraskidiva prijateljstva. O tome sam napisala puno knjiga i pisaću još, ako me Bog poživi.
Konjic je, draga gospođo Karleuša, grad umjetnika. Ovdje niko ne diže visoko nos pred drugima, jer je na jednom mjestu ogromna koncentracija talentovanih ljudi. Mi smo svjesni toga i zato smo skromni. Ovih dana jedna beogradska ulica nazvana je po našem Konjičaninu Zulfikaru Zuki Džumhuru, vjerujem da ste čuli za njega, bio je pisac i slikar, karikaturista, svjetski poznat. Iz ovog grada je potekao vaš kolega u žiriju Zvijezda Granda, Dragan Stojković Bosanac. Nikada mi nije bilo jasno što Bosanac, kada je Hercegovac po rođenju i opredjeljenju, ali eto, nadimak kao nadimak. Da poznajete Dragana kao što ga ja poznajem od rane mladosti (od mene je stariji četiri godine), kao dječaka genija, koji je svirao harmoniku sa četiri godine kao odrasli, koji je ostavljao u čudu muzičke stručnjake koji bi ga čuli. Mocart iz Konjica, čudo od djeteta. Pri tome, iako jedinac kod roditelja, izdvojen svojim talentom u ranoj mladosti, ostao je skromni i pametni dječak, kasnije momak. Išli smo u istu Muzičku školu, naši su roditelji bili veliki prijatelji, bio je školski drug moje sestre Ljiljane. Bio je sjajan učenik u muzičkoj i osnovnoj školi, kasnije u gimnaziji, i sjajan student. Pritom uvijek skroman.
Njegova draga majka i otac su bili takvi ljudi, kakav nauk, takvo i učenje. Moja majka je šila prelijepe, moderne haljine za njegovu majku, a ona je, sjajna kuvarica, za uzvrat, moju mamu naučila kako se sprema zimnica, kako se peku najljepše torte i kolači i slana jela. I oslovljavale su jedna drugu sa gospođo ova ili ona. Mi nijesmo od njih mogli čuti prostačke riječi, ni Dragan ni moje sestre. Mi ljudima nijesmo govorili da su „munjeni“, da imaju „letve“ u glavi i slične riječi. Igrali smo se u dvorištu ili šetali na korzou lijepo obučeni. Na našim nastupima Dragan kao harmonikaš, ja u horu, svjetski poznatom u to vrijeme „Djevojke sa Neretve“, nastupali smo lijepo, pristojno obučeni, niko nije izlazio pred ljude gologuz, taman posla. Možda ćete reći, ma sada je takvo vrijeme. Ali ni tu ne biste bili u pravu, jer, od mene se rodi ćerka Irina, slavna rokerka, davali su joj razne nadimke od „naša Janice Joplin“, do „kraljice rocka“, gradi karijeru isto godina kao i vi, ali nikada nije izašla na pozornicu golišava i gologuza, jednostavno zna da pjeva, uzme mikrofon i pjeva. Draganova ćerka Džidža, draga djevojka, od dobrih roditelja vaspitana, takođe je pjevačica. Lijepo pjeva, gradi karijeru polako, ali sigurno. Ne čuh i nevidjeh još da se bacaka po pozornici ili pred televizijskim kamerama poluobučena ili gotovo gola. Eto i tako može, kada se zna raditi svoj posao.
Nemojte mi zamjeriti molim vas što vam kritikujem oblačenje i nepristojno ponašanje prema drugima, po godinama, mogla sam vas roditi, mlađa ste od mog sina, i sama ste roditelj, koliko znam imate dvoje djece. Pomislite, kako će za koju godinu vaša djeca da se osjećaju kada krenu u škole, kada ih sustigne pubertet, kada vam je sve blam i svega ste stidite, a školski drugari im počnu s mobilnog puštati vaše gologuze snimke. Biće to strašno. Treba objasniti djeci zašto je to bilo potrebno ili je zapravo potpuno nepotrebno…. Moraćete se s tim nositi. Možete ostati „munjeni“ nakon toga, a vaša dječica nakon tih šokova kao „sa letvom“ u glavi.
Karijera, novac, popularnost, sve to prolazi, prave vrijednosti ostaju, vidite kako se ja s ponosom sjećam mojih i Draganovih roditelja, a bogme i mog druga Dragana, koji izgradi karijeru pametno i ozbiljno. S dubokim poštovanjem i pokrivenih stidnih mjesta družite se sa tim čovjekom za onim stolom žirija, gdje vas posao i sudbina spojiše. I ne vrijeđajte mlade ljude koji pokušavaju ostvariti svoj san, svijetla pozornice se ugase, a ružne riječi zauvijek ostaju u njihovim mladim, povrijeđenim srcima”.
S poštovanjem,
Mirjana Kapetanović, književnica iz Konjica, BiH
